Na dan 13. decembra 2003. u operaciji “Crvena zora” uhapšen je dugogodišnji neprijatelj američke države i čovjek od kojeg su strepeli svi njegovi susjedi na Bliskom istoku – Sadam Husein.
Nakon što je uhvaćen, američki istražitelji su uvidjeli kako je nekada ponosni diktator potpuno izgubljen, te kako nema pojma šta se događa u Iraku. Godinama prije nego su ga uhvatile američke snage Sadam nije znao kakve poteze vuče vlada u Iraku, a on je bio potpuno okupiran pisanjem knjige i nije obraćao pažnju na to što radi vojska i njegovi ljudi u vladi, otkrio je u svojoj knjizi “Debriefing the President: The Interrogation of Sadam Husein” Džon Nikson, bivši analitičar CIA, čovjek koji je prvi ispitivao Sadama nakon hapšenja.
On uopšte nije vodio državu. Prilikom hapšenja stalno se žalio na modrice i posjekotine, nije čak imao nikakav plan kako da odbrani Irak, otkriva Nikson, koji je osim ispitivanja bio zadužen za potvrdu Sadamovog identiteta prije nego što Amerika objavi vijest da je uhapšen.
Sadama je identifickovao prema jednoj staroj rani od metka i dvije plemenske tetovaže. I nakon hapšenja, Sadam je ostao arogantan, a prema Niksonovim riječima, vrlo je vjerovatno da ni sam nije bio svjestan da je gotov.
Neumorna ispitivanja
Vrlo brzo nakon hapšenja, započela su opsežna ispitivanja objedinjena u programu nazvanom “Pustinjski pauk”, a vršila su se pod nadzorom FBI. Oni su u svojim šakama imali najpoznatijeg zatvorenika na svijetu. U međuvremenu je otpočelo i njegovo suđenje u oktobru 2005, a na njemu su se i navodile stvari koje je Sadam govorio u intervjuima, odbacujući optužbe da je ratni zločinac.
Među ostalima, posrnuli diktator rekao je kako “nikad nije imao hemijsko oružje, jer da jeste, upotrebio bi ga protiv SAD”, kao i to da je “Amerika iskoristila 11. septembar kako bi neopravdano napala Irak”. Naposletku je, 5. novembra 2006, Sadam proglašen krivim po svim tačkama optužnice, te je osuđen na smrt vješanjem.
On je preko svojih branilaca sudu i javnosti tada poručio:
– Spreman sam da umrem časno i bez straha.
Pušio je cigare i htio da razgovara, a ne da bude ispitivan.
Specijalista Stiv Hačinson bio jedan od zaduženih za čuvanje Sadama do izvršenja kazne. O tom zadatku nije smio da govori nikome, pa ni svojoj porodici. On i njegove kolege nisu smjeli da koriste mobilne telefone, vode dnevnike i sva njihova komunikacija s spoljnim svijetom je bila pod strogim nadzorom. Jednog dana je nadzirao Sadama dok je u njegovom društvu bio njegov bivši poručnik, koji mu je služio kao prevodilac za Amerikance. Iako je bio osuđen, Amerikanci su mu davali kubanske cigare i omogućavali neke slobode.
– Jedne večeri sam čuo kako Sadam i njegov prevoditelj mumljaju i pjevuše neku molitvu. Kad me je Sadam primjetio, rekao je nešto svom poručniku. On se tada okrenuo prema meni i pitao me odakle sam. To je zanimalo Huseina – ispričao je Hačinson američkom “Njuzviku”.
– Rekao sam da sam Amerikanac. Onda me pitao: Kako Amerikanac kada imaš tamnu kožu. Rekao sam kako sam dijelom Indijanac. Tada je stavio jedan prst iza svoje glave da glumi pero, a ruku ispred usta, i počeo da imitira indijanski vojni poklič. Ja sam počeo da se smijem – prisjeća se Hačinson.
Nekoliko nedjelja kasnije, na Božić, Sadam je čekao odgovor na svoju žalbu na presudu. Te večeri odmah je upalio svijeću, i objasnio čuvaru kako to čini za svoju ženu. Budući da nikad prije nije želio da govori o svojim ženama, već bi odmah okrenuo razgovor na svoju djecu, njegov odgovor je začudio čuvare, naročito kada je počeo da im priča da je to iračka tradicija, i da mu svjetlost svijeće treba kako bi ženi napisao pjesmu. Sutradan je njegova žalba odbijena.
Jezivo posljednje upozorenje
Agenta CIA Niksona Sadam je gledao pogledom punim mržnje, a Nikson je počeo da postavlja pitanja:
– Kada ste posljednji put vidjeli svoje sinove?
Na to mu je Sadam odgovorio pitanjima:
– Ko ste vi? Jeste li vi vojni obavještajci? Odgovorite mi! Recite ko ste?
Na ispitivanju je tvrdio da nije planirao ubistvo predsjednika Buša starijeg, a onda je izgovorio riječi koje danas s onim što se događa u Iraku zvuče prilično jezivo:
– Nećete uspjeti. Vidjet ćete da nije lako upravljati Irakom!
Nikson danas, deceniju nakon Sadamovog pogubljenja, priznaje da je irački diktator bio u pravu:
– Te njegove riječi progone me i dan-danas – rekao je za “Njuzvik.
To Sadamovo upozorenje odnosilo se na težinu vladanja podijeljenom zemljom koja ni danas, 11 godina nakon njegove smrti, nije pronašla mir, zbog čega i danas svakodnevno uzima žrtve.
Nije tražio oproštaj
Bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost Muvafak al-Rubai je nadgledao vješanje i otkrio detalje vezane za taj događaj.
– Da li je bio zločinac? Jeste. Ubica? Jeste. Krvnik? Jeste. Ali je ostao snažan do kraja – tvrdi Rubai.
On se sjeća kako je Sadam ušao u prostoriju zatvora gdje je trebalo da bude pogubljen. Nosio je sako i bijelu košulju, ponašao se normalno i opušteno, ne pokazavši ni trunku straha.
– Naravno, neki ljudi su tražili od mene da kažem kako se onesvijestio ili da je bio drogiran – napominje Rubai i ističe:
– Nisam od njega čuo ni riječ o pokajanju, nije se pomolio Bogu za milost, niti je tražio oproštaj, kao što bi, svakako, učinio neko ko će umrijeti za koji minut.
Rubai je, kaže, potom odveo Sadama, koji je imao lisice na rukama i držao Kuran, kod sudije koji mu je pročitao optužnicu, a Sadam je ponovio:
– Smrt Americi! Smrt Izraelu! Živjela Palestina! Smrt persijskim sveštenicima!
Nakon toga, Rubai je odveo Sadama u prostoriju sa vješalima.
– Zastao je, pogledao u vješala, zatim u mene, pa spustio pogled i rekao:
– Doktore, ovo je za muškarce – prepričava Rubai.
Kada je došao trenutak da se popne na vješala, noge su mu bile još vezane, pa su Rubai i ostali morali da ga odvuku do stepenica. Neposredno prije vješanja, svjedoci su mu dobacili podrugljivo:
“Živio Muhamed Bakr al-Sadr! i “Moktada, Moktada!”, što se odnosilo na Sadamovog protivnika koji je ubijen za vrijeme njegove vladavine i na njegovog rođaka, koji je došao na čelo moćne policije poslije 2003.
Sadam je odgovorio:
– Zar su to muškarci? – i, prije nego što je povučena poluga, počeo da recituje stihove iz Kurana, koje nije uspio da izgovori do kraja:
– Potvrđujem da nema drugog Boga osim Alaha, a Muhamed…
Bile su to njegove posljednje riječi.
