Na Gjurgjevo godine hiljadudevetstotinaiosamnaeste priređuje se dan siročadi. Pretpostavka, da je karitativan rad samo palijativni pothvat, da se sistem što dulje održi i da se prevrat socijalni odgodi u interesu vladajućih naslaga, moguće da je ispravna — kod većih gomila, no što je naša narodna zajednica. Mi, kakvi smo, kako smo i gdje smo, ne smijemo dopustiti propast ni jednog djeteta, ni jednog kvadratnog metra, ni jedne ovce naše. Dvanaest tisuća gladne djece je između Save i Drave na prehrani kod našeg naroda, a djecu treba odjenuti. Na Gjurgjevo dakle neka daje svatko, koliko može. Vrši time samo jednu narodnu obvezu.
Gledam žene, gdje čekaju na brašno i petrolej na kiši. Kod mene u peći pucketa vatra i modri plamičci plešu u crvenom i toplo je. I puna je glazbe soba moja i snova i boja. A vani ludi vihor duva i kiša sa snijegom. Na tom vjetru šibane vodenim mlazom, čekaju žene na kiši za brašno i za petrolej. Po cijele dane stoje te žene na ulici, kiša pada, a sive i crne magle sablasno se ganjaju nad gradom. Puši se kiselkasti miris hljeba i vonj pjenice iz magle, a gladne žene, musave, bolesne, trudne žene čekaju i čekaju. Pada čađavi snijeg, a gomila go-log gladnog robija stisla se kao jato oprženih ptica — zavila se u raznobojne krpe i šalove — gdjegdje po koji tužni razderani kišobran — drhturi i zebe na crnini lokvama kišnice, što se lije po crnom asfaltu. Nijema, jadna tužaljka diže se u magle, a ne čuje je nitko. Ludi grad pije, opaja se i pleše, a te žene stoje i čekaju. Voze zakukuljeni ljudi teretna kola krcata bijelim, nabijenim brašnenim vrećama, pijuckaju po ženama, draže ih i smiju im se. Blijedi fenjerčići plamte u grivama crnih konja — suton će — kiša i zvona u daljini, a iz krčme čuje se pijana dreka i harmonika. O, trula je to gomila, gnjilog i ranjavog mesa, što u šarenim krpama zamotana, podmuklo šuti i na kiši čeka brašno i petrolej. A onda prenose to brašno žene u crvenom papiru, a vjetar šiba kišom i proždire papir, te se brašno prosiplje u vodu, u blato, razbijaju se boce, prelijeva se petrolej, plače se, nariče i kune. Bijeda. Siva i dosadna. Bolesna. Izazovna.
A vjetar svira i prosipa crvene pregršti trulog lišća, osjeća se, kako je sve u prirodi trulo i bolesno, kako umire i propada. A ptice visoko nad krovovima pijuču — moguće lete k piramidama, o, daleko, na jug, u toplinu, gdje mjesečina miriše i gdje nema klanja.
A ovdje je nebo crno, nariču zvona i pjevaju o Apsolutnom. Zvona pjevaju, da bog stanuje u crkvama, a u utrobama crnih crkvenih lađa fanatici viču, da treba da živimo kao ptice, jer je čovjeka bog stvorio kao pticu nebesku! A mi u krvi stojimo do pojasa i nismo ptice, nego gadovi! I sveci su naši bijeli, jer smo mi crni, te da poloču ovu našu krv i našu rakiju i naš bol, nečastivi bi postali, kao i mi što smo. Pođavolili bi se na ovoj prokletoj planeti, na kojoj se ljudi kolju već četvrtu godinu kao zvjerovi, a nitko ne zna pravoga razloga ovoj mržnji, kojom se prosjaci mrze međusobno.
Zašto čekaju te žene na kiši i na vjetru i zašto se pate? Zašto plaču te udovice na kiši i zašto tako gluhonijemo pokapaju svoje vlastito meso, te ratne majke, promatrajući sprovod svoje djece kao u snu?
Zato zar, da se probijaju kroz ove bolesne magle, da požderu još koju mrvu i zatuku po koje živinče i da mu poloču krv (na kakav veliki svetac, koji je crveno zapisan u kalendaru), a onda da klonu, žute i krezube i isprebijane, pa da ih zabiju u sanduk i bace u ilovaču gnjecavu i mokru. A na sprovodu da zaplaču njina dječica sitna, krastava i bosa, što su se sad skrila od zime pod suknju matere i što modra gladuju na cesti, djeca koja rastu za nove pokolje!
Eto, čujem plač te djece i osjećam bol tih žena i gledam tu gomilu, gdje ide u Smrt. A u mojoj je sobi toplo i crvene pruge plamena milo titraju po sagu i čudni tonovi zvone u mislima mojim. O, prokleta ta glazba u mislima mojim i prokleta ta vatra u peći i proklet ja — hulja — jer vidim, a ne mičem se. I prokleti svi mi, koji se nijesmo ganuli. I hulje smo svi mi, koji jadikujemo, a plač nam je mudrost posljednja. I onaj čovjek, koji o pticama govori s propovjedaonice, i on je hulja, i svi smo mi hulje, jer nije istina da smo mi ptice, nego smo zvjerovi, šakali, rodoljubi, vojnici. Jer: treba li da nas sve proguta Crno — pa neka nas proguta, — ali da smo barem pružili ruke jedni drugima, pa da ugasnemo u toplini ljudskog saznanja, a ne u jadu patnje.
I eto, dolazi mi da se pomolim ženama, što čekaju u sutonu. O žene, što kao crni stupovi na kiši stojite, oprostite mi, što sam hulja! Vi ste karijatide patnje, a ja sam pasivno naricalo, oprostite mi!
O mati, gola i bolesna, kojoj su grudi uvele, o sablasti kose raščupane, kojoj djeca pasu travu,
oprosti mi! Oprosti mi, što sam hulja! Ti umireš od gladi, a ja sam još uvijek živ i nemam snage da gladujem s tobom!
I ti nesretnice, koja si mrzila svog muža, jer te je usijanim vatraljem bio i jer se je po cijele
noći opijao i jer je nadnicu svoju na drugu ženu rasipao, i koja si ga s veseljem u srcu ispratila, kad je pošao u povorci s vijorećim stjegovima, koja si odahnula, kad ti je stiglo da su ga ubili, — jer sada dobivaš filire tvoje na vlastitu ruku, oprosti mi, što sam hulja!
I ti ženo, zapečenih očiju od suza i trahoma, koja gladuješ sa sedmero djece i hodaš po svijetu kao priviđenje u polutmini dana, o oprosti mi, oprosti mi!
O mati žalosna, koja rađaš idiote, gluhonijeme i bolesne, koji zaudaraju, o mati nesretna, koja pišeš caru pismo i poklanjaš mu krv svoju rođenu u posljednjem očaju, oprosti mi, jer sam hulja!
Griješim Vama i Vašoj jadnoj djeci griješim, jer eto osjećam, kako ležim na Vama. Jer vi ste temelji, na kojima stoje palače naše i tornjevi naši i mudrost naša, vi, koji se rađate kao paščad i koji ginete kao paščad i koje kolju kao paščad!
Osjećam eto, kako griješim grijući se u ovoj toploj sobi. O, osjećam vas žene, na kiši – vi gladne robinje, koje teglite mene i moju malu, neznatnu udobnost i moje knjige, o osjećam vas, žene na kiši, i molim vam se. Ali da padnem pred vama u blato i da vam se poklonim i da vam dam moju cijelu imovinu, sto percenata moje cijele imovine (jednu krunu i trideset filira, što mi je još preostalo kao honorar od jednog nadasve praznog feuilletona, nad kojim sam se mnogo patio) i da vam se ispovjedim i da vam se pomolim, vi biste me, žene, ismijale, jer crni su jazovi između mene i vas, i tu nema pomirenja. Tu ima da se gladuje s vama, ili da se gine s vama!
I što mogu — o što mogu, u vrijeme privatnog prava ja, neznatna jedinica ludoga stada, koje se kotrlja u propast?
O žene, koje šijete cijele noći, da vam krv prska iz prstiju i cijede vam se gnojne i upaljene oči, o žene, što umirete u ogavnom vonju smeđih kloaka, gdje se sve cijedi i sve je pljesnivo i puno parcova i gdje u sobama — crnim rupama — umiru gomile gamadi i djece — o žene pijane, gurave i zlobne, od bola podivljale — žene, što podajete i sinove i kćeri i unučad, žene, što rađate ratnike te ih dojite kao bolesne opice da bi vam ih otrgli sa sise i zaklali, o brodolomke, koje prodajete za komad hljeba sve, i lađice i jastuke i svete slike i šalice i šifonere, o žene, kože voštane kao u leševa, kose poispadale i krezube žene, ja doista ne mogu ništa, nego da se za vas patim.
Oprostite mi, hulja sam!
Gledam zdvojnost vašu, gdje se opijate, i crninu vašu gledam i čujem razvratni smijeh vaš i vidim vas, gdje ste trudne i zaudarate po kaosu i po spolu i prodajete sebe (ništa više, nego što se svi mi prodajemo) i ližete drvene svece i molite se i lažete i robujete i siluju vam i dušu i tijelo, o žene na kiši, oprostite grijeh moj!
Gledam žene, gdje čekaju brašno i petrolej na kiši. Pada tmina sutonja, duva vihor, a žene stoje i čekaju, i šutnja je sablasna u mojoj sobi i na ulici i nad cijelim gradom.
