Sljedećeg dana, nakon zatvaranja pekarnice, Matei se pojavio na vratima.
Ovoga puta nije bio sam.
Uz njega je stajala njegova majka, blijeda i iscrpljena, ali s blagim osmijehom.
— Gospođo Elena — rekla je tiho — oprostite što vas nisam ranije upoznala.
— Nema se zbog čega ispričavati — odgovorila sam.
Pogledala je prema sinu, a zatim prema meni.
— Matei mi je rekao da ste mu svaki put dali hranu. Ali nije mi rekao da ste mu dali i nešto mnogo važnije.
Iznenađeno sam je pogledala.
— Što?
— Osjećaj da nije sam.
Matei je spustio glavu.
Njegova majka nastavila je:
— Želim vam reći i nešto o njemu. Matei je uvijek bio dobar dječak, ali nakon što sam se razboljela počeo je skrivati koliko se boji. Svake večeri govorio mi je: „Ne brini, mama. Sutra će biti bolje.“
Prišla sam mu i stavila ruku na rame.
— I hoće li biti bolje? — upitala sam.
Matei se prvi put nasmijao.
— Mislim da već jest.
Te večeri nisam mu dala samo vrećicu hrane.
Dala sam mu i crtež koji je nacrtao.
Još uvijek je visio pokraj blagajne.
Ispod riječi „TOPLO MJESTO“ dodao je još jednu rečenicu:
**„Mjesto gdje ljudi ne pitaju koliko možeš platiti, nego treba li ti pomoć.“**
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.
