u počinje priča o 82- godišnjoj Bejzi Suljić, ženi kaja je sa vojskom djelila i dobro i zlo. Živahna starica ispred „riglovane“ kućice, jedan mačor i nekoliko kokoški čije usporeno mlataranje krilima neodoljivo podsjeća na psihodelične vizije. Ova domaćica živi sama, nadanja ne prepušta na milost i pomć Božiju. Ne očekuje ništa ni od države.
Moja djeca
˝Rekli su mi da je to uvozni paradajz˝- priča Bejza i rukom pokazuje na malu parcelu od 100 kvadratnih metara. A onda počeše navirati sjećanja: ˝Živim ovdje i sa vojskom sam djelila i dobro i zlo. Rat je, ušmani kidisali, a djeca u narod gladni. Mislila sam da je to povrće iz nekih tuđih zemalja i da je došlo u humanitarnoj pomoći. Nabavila sam „šlaufe“ i zalijevala njivu. Bez nogu sam ostala. Ništa mi nije čudno. Doduše, jesam se raspitivala kada će početi rasti plodovi, aoni bi mi govorili uskoro. Ja, matuh, povjerovala im˝- sjeća se vojničkih marifetluka Bejza, koja je u tim ratnim godinama često duhanila s vojskom.
Davali su mi cigare. Ja mislila da to oni meni čine iz zahvalnosti što im obrađujem njivu i što im čuvam stvari, kad odu na teren prema Gradačcu ili Ozrenu- govori dok iz krila vadi ˝Drinu˝.
Nakon što nikotinski štapić skvasi u cijeloj dužini nastavlja: ˝To je raslo, raslo… Niko nije ništa posumnjao. Od toga su pravili cigare. Imali su oni pravih cigara, ali i to su pušili. Žao mi je bilo te mlađarije, umjesto da ganjaju cure zatekao ih rat. Tako sam i ja smotala sa njima i zapalila. U početku hoće nešto da mi bude. Muka! Tijesno mi postalo u kući pa sam rekla „Djeco otvarajte prozor hoće nana da prhne“. I dan danas me zafrkavaju za to. Poslije je sve bilo lijepo, igrala sam se s njima, budalesala, smijala se satima˝ – ispričala je za Auru.
Milicija
Ko zna koliko bi ova idila potrajala da Meho komšija sa suprugom nije dolazio u obilazak vikendice. Pažnju im je privukla ˝neobična vojna aktivnost.˝ Desetina se skinula gola i postrojavala uz gromoglasan smijeh.
-Jeste, on je to prijavio miliciji. Popela se dva milicionera, a moja vojska je bila na terenu. Znaš li ti neno šta je ovo, pita me onaj manji. Ne znam, kažem, a lažem. Znala sam tada šta je. Plašila sam se da ih ne odvedu u hapsanu-smije se starica dok priča, a onda nastavlja: ˝Pokupe sve oni u jedno korito i odnesu˝.
˝Trava˝ više nije nikakva novost. Klima se pokazala idealnom. U selu Lohinja uzgojen je ˝kapitalac˝- stabljika marihuane visoka 208 centimetara. Kakve li simbolike, rasla je iza poljskog wc-a.
Zato danas Bejzina priča zvuči tako smiješno. Vojnici su nastavili ratom prekinute puteve, krenuli za svojim poslom. Bejza radi kao što je uvijek i radila. Vremena koja su iza nas biće pominjana kao sretna. Današnja će to biti, kako stvari stoje, samo u poređenju sa budućim.
