Dva dana nakon vjenčanja moj muž je u obiteljsku Viber grupu poslao poruku mojem ocu.
„Za dvije dodatne noći u hotelu ispada 92,50 eura po osobi. Ukupno 185 eura. Možete mi prebaciti kad stignete.”
Tata me odmah nazvao jer je mislio da je Davor poruku poslao pogrešnoj osobi.
Nije.
Kad sam ga pitala zašto naplaćuje hotel mojim roditeljima, čovjek s kojim sam se prije tri dana zaklela da ću dijeliti život samo se naslonio na uzglavlje i rekao:
„Vjenčanje sam platio. Ali tvoji su ostali još dvije noći. Valjda nećeš očekivati da ja financiram njihov produženi vikend?”
Gledala sam ga nekoliko sekundi.
Njegova majka Vesna gotovo je molila moje roditelje da ostanu.
„Nemojte odmah za Karlovac, ostanite još malo. Jednom smo svi na okupu.”
A sada im je njezin sin slao račun.
Još nisam znala da će tih 185 eura otvoriti nešto mnogo veće.
Ne račun za hotel.
Nego račun našeg cijelog braka.
„Tvoja mama ih je zamolila da ostanu”, rekla sam.
Davor je slegnuo ramenima.
„Mama je bila pristojna.”
„Pristojna?”
„Pa što je trebala reći? Idite kući čim završi svadba?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže.
Vjenčali smo se u Križevcima, njegovu rodnom gradu. Moji roditelji doputovali su iz Karlovca, uzeli slobodne dane, platili gorivo, donijeli nam kuvertu s novcem i cijeli vikend pomagali oko gostiju.
Nisu sami odlučili ostati.
Vesna im je već mjesec dana prije svadbe govorila da ne rezerviraju povratak odmah.
Davor je uzeo mobitel, otvorio kalkulator i nastavio kao da raspravlja o računu za struju.
„Gledaj, Nika, puno se potrošilo. Tvoje djeveruše nisu dale ni kuverte, a ti si još svakoj kupila poklon. Platila si im smještaj, gorivo, čak i frizuru dvjema curama.”
„Jer su došle iz drugih gradova zbog mene.”
„Dobro. Ali mogla si barem biti razumna.”
To „razumna” posebno me zaboljelo.
Prije svadbe smo se već posvađali zbog toga.
Moje četiri prijateljice uzele su slobodan petak, dvije su vozile gotovo četiri sata, jedna je ostavila malu obiteljsku trgovinu sestri samo da bi bila sa mnom.
Kad sam rekla da ću im platiti sobe i dati po 150 eura kao znak zahvalnosti, Davor je skoro pao sa stolca.
„Sto pedeset?”
„Da.”
„Nika, daj im cvijeće i gotovo.”
Na kraju sam sve platila svojim novcem.
Tada sam sebi rekla da je samo štedljiv.
Sada sam prvi put pomislila da možda nije stvar u štedljivosti.
„Koliko je tvoja obitelj dobila u kuvertama?” pitala sam.
Davor je prestao tipkati.
„Kako misliš?”
„Normalno. Imali smo oko sto pedeset gostiju. Koliko je bilo u kutiji?”
„Ne znam. Mama i tata su to spremili.”
„Nisi brojao?”
„Ne.”
Prebrzo je odgovorio.
Na našem vjenčanju gotovo nitko nije dolazio praznih ruku. Većina parova stavljala je između 150 i 300 eura. Bliža rodbina i više.
Čak i vrlo oprezna procjena davala je iznos veći od petnaest tisuća eura.
Naslonila sam se na ormar.
„Znači, primili smo desetke tisuća eura darova, a ti od mog oca tražiš 185 eura?”
Davorovo lice odmah se promijenilo.
„Nemoj računati tuđe kuverte.”
„Tuđe?”
„Ljudi s tatine strane godinama idu jedni drugima na svadbe. Moji roditelji su njima nosili novac. Normalno je da se dio toga sada vratio.”
„Na našem vjenčanju.”
„Nemoj biti sitničava.”
Morala sam se nasmijati.
Nisam znala što bih drugo.
„Ja sam sitničava?”
„Nika, moji roditelji su platili salu, glazbu, smještaj rodbine, pola dekoracije…”
„Dobro.”
Prekinula sam ga.
„Onda računajmo.”
„Što?”
„Sve.”
Zurio je u mene.
„Stvarno želiš?”
„Da.”
„Bez svađe poslije?”
„Bez svađe.”
U sekundi mu se raspoloženje popravilo.
Prišao mi je, poljubio me u čelo i nasmiješio se.
„Znao sam da si normalna žena. Kad sve staviš na papir, vidjet ćeš koliko su moji dali.”
Otvorio je ladicu noćnog ormarića i izvadio malu crnu bilježnicu.
Već na prvoj stranici stajali su iznosi.
Sala: 11.400 €.
Bend: 2.300 €.
Fotograf i video: 1.550 €.
Dekoracija: 1.120 €.
Hotel za goste: 1.980 €.
Davor je prstom klizio po redovima.
„Eto. Samo ovo je skoro dvadeset tisuća.”
„Tko je što platio?”
„Mama i tata većinu.”
„Koliko točno?”
Zastao je.
„Pa… sve je išlo zajedno.”
„Onda ćemo zajedno i provjeriti.”
Izvadila sam svoj mobitel.
Moj otac je u veljači uplatio 4.000 eura Vesni kao predujam za salu.
U travnju još 2.500.
Ja sam platila 800 eura predujma fotografu, 620 eura za smještaj i prijevoz djeveruša te nekoliko manjih računa.
Ukupno je samo s moje strane već bilo više od osam tisuća eura.
Davor je odmahnuo rukom.
„Ali tvoj tata je to dao dobrovoljno.”
„A tvoji roditelji nisu?”
„Nije isto.”
„Zašto?”
Nije odgovorio.
Umjesto toga je zatvorio bilježnicu.
Prebrzo.
Ali prije nego što ju je sklopio, uspjela sam vidjeti još jednu stranicu.
Na vrhu je pisalo:
Kuverte — 23.800 €.
Ispod toga:
Plaćeno nakon svadbe — 4.550 €.
Ostatak kod mame — 19.250 €.
Podigla sam pogled.
„Što znači ‘ostatak kod mame’?”
Davor je ustao.
„Ništa. Nemoj sada raditi dramu.”
„Devetnaest tisuća eura je kod tvoje majke?”
„To su stvari između mene i mojih roditelja.”
„Ne. To su darovi s našeg vjenčanja.”
Prvi put je povisio glas.
„Rekao sam ti da se ne petljaš u ono što ne razumiješ.”
Te večeri više nisam raspravljala.
Samo sam fotografirala svoje bankovne uplate, pronašla Vesnine stare poruke i poslala kratki e-mail hotelu i sali za vjenčanja.
Tražila sam originalne završne račune.
Odgovor iz hotela stigao je sljedećeg jutra u 8:17.
Otvorila sam PDF.
Pronašla prezime svojih roditelja.
Dvije dodatne noći.
Uz stavku je pisalo:
Doplata: 0,00 €.
U tom trenutku iza mojih leđa otvorila su se vrata spavaće sobe.
Davor je stajao na pragu i gledao ravno u moj ekran.
Njegov se izraz lica u djeliću sekunde promijenio iz jutarnje opuštenosti u hladnu paniku, a zatim u bijes. Prešao je preko sobe u dva duga koraka i pokušao mi uzeti mobitel iz ruke.
Nisam mu dopustila. Okrenula sam ekran točno pred njegove oči.
„Doplata nula eura,” pročitala sam naglas, glasom koji je zvučao neprepoznatljivo mirno s obzirom na to koliko sam se iznutra tresla. „Uprava hotela piše da su te dvije noći, zbog velikog broja gostiju koje smo smjestili kod njih, uračunate u gratis paket za mladence i njihovu užu obitelj.”
Davor je trepnuo, pronalazeći izgovor brzinom osobe koja je navikla lagati. „To je greška u njihovom sustavu. Ili su naknadno prebacili taj iznos na zbirni račun koji je moja mama jučer išla podmiriti. Nika, ne pravi od muhe slona.”
U tom trenutku, na vrhu ekrana pojavila se nova obavijest. E-mail od voditelja restorana u kojem smo imali salu. Otvorila sam PDF dokument prije nego što me uspio spriječiti.
Završni račun iznosio je točno 11.400 eura. Ali ispod tog iznosa jasno su bile ispisane uplate. Akontacija u veljači: 4.000 €. Akontacija u travnju: 2.500 €. Obje uplate stigle su s IBAN-a mog oca. Završna uplata obitelji mladoženje iznosila je 4.900 eura.
Podigla sam pogled. Davorova vilica bila je stisnuta. „Tvoji roditelji nisu platili većinu,” rekla sam. „Platili su manje od pola. Moj je otac dao 6.500 eura za ovu svadbu, a ti si mu jučer, bez da si trepnuo, mrtvo hladno izmislio trošak od 185 eura za sobu koja je bila potpuno besplatna. Zašto? Jesi li htio staviti malo džeparca sa strane?”
„Slušaj me dobro,” povisio je glas, potpuno odbacujući masku brižnog supruga. „Moja obitelj je ugledna u ovom gradu. Da nije bilo mojih roditelja, ne bismo dobili ni pola tih popusta za salu i hotel! Ti novci u kuvertama su naše osiguranje. Za stan, za auto. To što je devetnaest tisuća kod moje mame samo znači da su tamo na sigurnom, da ti sutra ne bi razbacivala taj novac na poklone svojim prijateljicama i naivne gluposti!”
Zurila sam u čovjeka s kojim sam prije samo tri dana plesala prvi ples. Nisam vidjela muža. Vidjela sam manipulatora, čovjeka koji je zajedno sa svojom majkom isplanirao kako unovčiti moje roditelje, a zatim sakriti stvarni prihod od vjenčanja kako bih ja cijeli život mislila da sam mu nešto dužna.
Nasmijala sam se. Zvuk je bio suh i gorak u tišini sobe. „U pravu si. Novac je najsigurniji kod tvoje majke. Slobodno joj ga ostavi.”
Izvukla sam svoj veliki crveni kovčeg ispod kreveta. Isti onaj s kojim sam prije manje od tjedan dana puna nade doputovala iz Karlovca. Otvorila sam ga na podu i počela unutra bacati odjeću iz ormara.
Davor se ukipio. „Što to radiš? Jesi li ti normalna? Praviš ovakvu scenu zbog 185 eura?”
„Ne,” rekla sam ne prestajući slagati stvari. „Ne pravim scenu. I ne odlazim zbog 185 eura. Odlazim zbog onih 19.250 koje ste ti i tvoja majka sakrili. Odlazim zbog arogancije kojom si pokušao prevariti mog oca. Odlazim jer sam u samo tri dana shvatila da za tebe brak nije partnerstvo, nego poslovna transakcija u kojoj planiraš varati na vagi.”
„Ako sada izađeš na ta vrata, gotovo je!” viknuo je, misleći da će me njegova prijetnja zaustaviti. „Cijeli grad će nam se smijati! Što ćeš reći svojima? Da te muž tražio da platiš hotel?”
Zatvorila sam patentni zatvarač na kovčegu. Uspravila sam se i pogledala ga ravno u oči. „Reći ću im istinu. Da sam se udala za računovođu koji loše krivotvori bilance.”
Uzela sam torbicu, provukla ručku kovčega i izašla u hodnik. Dok sam čekala dizalo, izvadila sam mobitel, otvorila obiteljsku Viber grupu u kojoj su bili Davor, moj otac i moja majka. Utipkala sam poruku:
„Tata, nemoj ništa uplaćivati. Hotel je bio besplatan. Davor i ja se rastajemo, vidimo se za dva sata u Karlovcu.”
Pritisnula sam Pošalji. Vrata dizala su se otvorila, a ja sam zakoračila unutra, ostavljajući čovjeka kojeg sam mislila da poznajem u tišini njegovih sitnih, jeftinih prijevara.
