Godinu dana radila sam na projektu izvan Hrvatske i nikome nisam rekla da se vraćam nekoliko dana ranije.
Htjela sam iznenaditi muža.
Umjesto toga, stajala sam pred vlastitom vilom u Hrašćici kraj Varaždina i dvadeseti put unosila šifru elektroničke brave.
Pogrešna šifra.
Opet.
I opet.
Već sam vadila mobitel da nazovem Krešimira kad me netko iza leđa zgrabio za ovratnik.
„Hej! Što radiš pred tuđom kućom?“
Susjeda iz kuće pokraj vikala je toliko glasno da su se počeli otvarati prozori.
„Lopovica! Misliš da možeš usred dana provaliti jer je Nela sama unutra?“
Nela?
„Gospođo, ovo je moja kuća.“
Pogledala me kao da sam upravo potvrdila da sam luda.
„Tvoja? Živim ovdje šest godina. Vlasnicu ove kuće vidim gotovo svaki tjedan.“
Vlasnicu.
Ja sam kuću kupila svojim novcem prije braka.
Krešimir se uselio nakon vjenčanja.
A sada je susjeda tvrdila da ovdje živi neka druga „vlasnica“.
Prije nego što sam uspjela išta više reći, ulazna vrata su se otvorila.
Na pragu se pojavila mlada žena kovrčave kose.
Na sebi je imala moju svilenu pidžamu.
Onu koju mi je prijateljica prije dvije godine donijela iz Milana i koju sam čuvala za posebne prilike.
Žena je zijevnula.
Pogledala mene.
Zatim susjedu.
„Što se događa?“
Susjeda je odmah pokazala prema meni.
„Nela, ova govori da je kuća njezina.“
Nela se nasmijala.
Ne nervozno.
Ne zbunjeno.
Podrugljivo.
„Takve kao ti stalno viđam.“
„Molim?“
„Lijepo lice, skupa torba i onda se lijepiš za bogate muškarce.“
Pogledala me od glave do pete.
„Pogriješila si adresu.“
Pokazala je prema izlazu.
„Ovo nije mjesto gdje ćeš naći nekoga tko će te uzdržavati.“
Gledala sam svoju pidžamu na njezinu tijelu.
„Kako se zoveš?“
„Zašto te briga?“
„Jer stojiš u mojoj kući.“
Podignula je obrve.
„Gospođo Branka, zovite policiju.“
Susjeda je već držala telefon.
„Upravo sam htjela.“
Nisam je zaustavila.
„Zovite.“
Obje su se iznenadile.
„Molim?“
„Zovite policiju.“
Nela se nasmijala.
„Kad već inzistiraš.“
Desetak minuta kasnije sjedila sam u policijskom automobilu zbog povratka u vlastitu kuću.
Ironija je bila gotovo savršena.
Moj muž Krešimir Rajić bio je odvjetnik.
Godinama sam s njim dolazila u policijsku postaju dok bi preuzimao dokumentaciju ili razgovarao s klijentima.
Jednom sam se našalila:
„Nadam se da ja nikad neću završiti ovdje zbog neke sulude situacije.“
Krešimir se tada nasmijao.
„Ti? Nikad.“
Sad sam sjedila preko puta policajca i objašnjavala:
„Kuća glasi na mene.“
Nela je odmah rekla:
„To nije istina.“
„Imate dokument?“
„Ne nosim vlasnički list sa sobom.“
Nela se nasmijala.
„Naravno.“
Policajac je podigao pogled.
„Gospođo Babić, pustite nas da provjerimo.“
Za manje od pola sata više nije bilo razloga za raspravu.
Vlasnica:
Dora Kovač.
Sto posto.
Kuću sam kupila četiri godine prije braka.
Nela je prestala pričati.
Susjeda Branka izgledala je kao da bi najradije nestala kroz zid.
„Gospođo Kovač, stvarno mi je žao.“
„Niste vi problem.“
Pogledala sam Nelu.
„Problem tek trebam upoznati.“
Baš tada su se otvorila vrata policijske postaje.
Krešimir.
Ušao je gotovo trčeći.
Inače savršeno odijelo.
Savršena kravata.
Savršena kosa.
Taj dan kravata nakrivo, čelo mokro.
Srce mi je, protiv zdravog razuma, na trenutak omekšalo.
Dakle, ipak mu je stalo.
Možda postoji objašnjenje.
Možda sam nešto pogrešno shvatila.
Možda je kuća doista samo poslužila nekome privremeno.
Ustala sam.
„Krešimire.“
Nije ni pogledao prema meni.
Prošao je ravno pokraj.
Prišao Neli.
Primio je za ramena.
„Jesi dobro?“
Gledala ga je očiju punih suza.
„Jesam.“
„Je li ti ona nešto napravila?“
Ona.
Meni.
Krešimir ju je još jednom pregledao pogledom.
„Ta lopovica te nije dirala?“
Lopovica.
Moj muž upravo me nazvao lopovom u policijskoj postaji.
Nela je odmahnula glavom.
„Nije.“
„Dobro.“
Pomilovao ju je po kosi.
„Odmori. Ja ću se pobrinuti da odgovara.“
Tada se okrenuo.
Ugledao mene.
Ruka mu je ostala na Nelinu ramenu.
Boja mu je nestala iz lica.
„Dora?“
Nasmiješila sam se.
„Odvjetniče Rajiću.“
„Ti…“
„Ja.“
Policajac je spustio dokument na stol.
„Gospodine Rajiću, upravo smo utvrdili da je gospođa Kovač vlasnica nekretnine.“
Krešimir je šutio.
„Dakle, nema pokušaja provale.“
Pogledala sam ga.
„Čini se da tvoja lopovica ipak živi na pravoj adresi.“
Nela je naglo pogledala prema njemu.
„Krešo?“
Prvi put joj se u glasu čula nesigurnost.
„Ona je…“
Nije završila.
Krešimir me uhvatio za ruku čim smo izašli iz postaje.
„Dora, poslušaj me.“
Izvukla sam ruku.
„Govori.“
„Nela je nova pripravnica u mom uredu.“
„U mojoj pidžami.“
„Dora.“
„Nastavi.“
„Tek je završila fakultet.“
„Plaća joj je mala.“
„Nije mogla naći pristojan stan u Varaždinu.“
„I zato živi u mojoj vili.“
„Privremeno.“
„Koliko dugo?“
Zastao je.
„Nekoliko mjeseci.“
„Zašto je promijenjena šifra?“
„To je…“
Pogled mu je otišao prema Neli.
„Sigurnost.“
Nasmijala sam se.
„Čija?“
„Njezina.“
„A moja?“
„Ti si bila godinu dana izvan zemlje.“
„Krešimire.“
„Što?“
„Zašto me susjeda poznaje kao stranca, a nju kao vlasnicu?“
„Branka je krivo razumjela.“
„A Nela?“
„Mlada je.“
„Brzopleta.“
„Ne zamjeri joj.“
Nela je stajala nekoliko metara dalje.
Više nije plakala.
Sad me promatrala.
Hladno.
Procjenjivački.
Krešimir je spustio glas.
„Dođimo kući.“
„Razgovarat ćemo.“
Pogledala sam čovjeka kojeg nisam vidjela godinu dana.
Čovjeka kojem sam na povratku kupila sat vrijedan nekoliko tisuća eura.
Čovjeka koji je, kad je ušao u policijsku postaju, prvo zagrlio drugu ženu.
„Ne.“
„Dora.“
„Ne idem s tobom.“
„Nemoj raditi scenu.“
„Scena je završila.“
Okrenula sam se.
I otišla.
Nisam napravila ni deset koraka kad mi je zazvonio mobitel.
Automatska poruka proizvođača elektroničke brave.
Zahtjev koji sam upravo poslala za obnovu vlasničkog pristupa bio je odobren.
Otvorila sam povijest korisnika.
Moje ime uklonjeno prije četiri mjeseca.
Krešimir Rajić – administrator.
Ispod njega još jedan administrator.
Nela Babić.
Datum dodavanja:
osam mjeseci ranije.
Osam mjeseci.
Ne nekoliko.
I uz njezino ime stajala je oznaka koju je administrator sam mogao upisati.
„Vlasnica kuće“.
Gledala sam u ekran. Vlasnica kuće. Moj je prst lebdio iznad ekrana točno jednu sekundu. Klik. Obriši korisnika: Nela Babić. Zatim sam pritisnula ime ispod. Klik. Obriši administratora: Krešimir Rajić.
Promijenila sam glavnu šifru. Uključila sam dvostruku autentifikaciju. Zatim sam jednim potezom aktivirala unutarnji alarmni sustav. Senzori pokreta u cijeloj kući sada su bili oštri i spremni. Spremila sam mobitel u torbu, podigla ruku i pozvala taksi. Neka idu kući. Neka pokušaju ući.
Smjestila sam se u najbolji hotel u gradu. Taman sam naručila čašu vina kad mi je mobitel počeo suludo vibrirati. Jedan poziv. Pet poziva. Deset. Krešimir. Nisam se javljala. Umjesto toga, otvorila sam aplikaciju za video nadzor.
Slika je bila kristalno čista. Krešimir je stajao pred mojim vratima, crven u licu, bjesomučno tipkajući po bravi. Nela je stajala iza njega. Još uvijek u mojoj svilenoj pidžami, drhteći na hladnom večernjem zraku, sada ogrnuta samo njegovim prevelikim sakoom. Više nije izgledala onako bahato. Više se nije podrugljivo smijala. Gledala sam kako Krešimir udara šakom o masivna hrastova vrata. Zatim je izvadio mobitel. Stigla mi je poruka. “Dora, prestani se igrati. Otključaj vrata, Nela se smrzava. Ne možeš nas ostaviti na ulici!”
Otpila sam gutljaj vina. Napisala sam odgovor: “Niste na ulici. U mom ste dvorištu. Ali ako ga ne napustite za tri minute, zovem policiju. Opet.”
Nisu otišli. Krešimir je očito mislio da blefiram. Da ću popustiti kao što sam nekad popuštala pred njegovim odvjetničkim šarmom i jeftinim uvjeravanjima. Zato sam nazvala policiju. Istu onu postaju. “Dobra večer, ovdje Dora Kovač. Vlasnica kuće u Hrašćici. Imam dvoje provalnika na snimci nadzorne kamere. Odbijaju napustiti moj posjed.”
Iduće jutro, dok sam sjedila u uredu Krešimirovog najvećeg odvjetničkog rivala, moj mobitel je ponovno zazvonio. Ovaj put nepoznat broj. “Dora?” Ženski glas. Tanak, nesiguran, na rubu plača. Nela. “Odakle ti moj broj?” upitala sam hladno. “Ukrala sam ga iz Krešinog imenika. Slušaj… moraš nas pustiti unutra. Barem da uzmem svoje stvari.” “Tvoje stvari? Misliš moju odjeću koju nosiš?” Zastala je, uzimajući drhtav udah. “Sve moje je unutra. I… trudna sam. Ne možeš ovo raditi trudnoj ženi.”
To je trebao biti udarac koji će me srušiti. Krešimir je napravio dijete svojoj “pripravnici” i smjestio je u moju vilu. Ali nakon godinu dana vođenja nemilosrdnih projekata na inozemnom tržištu, suze jedne prevarantice nisu me dirale. Osobito nakon onoga što mi je moj novi odvjetnik upravo stavio na stol.
Nasmiješila sam se, gledajući u hrpu dokumenata ispred sebe. “Čestitam, Nela. Onda bi trebala znati još nešto,” rekla sam mirno. “Upravo sam ovlastila agenciju da vam sve stvari izbaci u kontejner ispred kuće. Ali imam bolju vijest za tebe. Nisi se uselila u moju kuću zato što si pripravnica s malom plaćom. Uselili ste se jer je Krešimir u bankrotu.”
Muk s druge strane linije bio je apsolutan.
“Posljednjih osam mjeseci dizao je ogromne kredite kako bi spasio propali ured,” nastavila sam, secirajući njezinu iluziju riječ po riječ. “Nije on bogati odvjetnik koji će te uzdržavati. Nema ništa. Zato se i sakrio u moju kuću, i zato je tebe tamo smjestio. Niste imali kamo.” “L-lažeš…” promucala je, ali glas joj je pucao. Znala je da govorim istinu. “Provjeri sama. A što se tiče one skupe torbe za koju si jučer rekla da njome lovim bogate muškarce?” Zastala sam, uživajući u svakoj sekundi ovog dramatičnog obrata. “Sada u njoj nosim papire za razvod od siromaha. Sretno s alimentacijom.”
Prekinula sam vezu i blokirala broj. Pogledala sam prema odvjetniku koji je s odobravanjem klimnuo glavom, a zatim kroz prozor u sunčano nebo. Bila je to iznimno uspješna godina izvan Hrvatske. Ali povratak je bio pravo remek-djelo.
