Imao sam suprugu iz snova. Jaka, hrabra, bez dlake na jeziku , osjećajna i predivna osoba.
Još bolja supruga i majka našem četverogodišnjem sinu. Jednu večer išao sam s društvom van, napio se i prevario ju s običnom..ma znate već.
Priznao joj istu večer. Ništa nije rekla. Niti riječ. Otišla spavati u drugu sobu, zaključala se.
Plakao sam, molio pred vratima. Od nje ni riječi.
Ujutro čujem razgovor nje i sina kada ju je pitao mama zašto moramo ići, zašto nas tata više ne voli? Odgovorila mu je: „Tata tebe voli najviše na svijetu, ali više ne voli mamu pa zato moramo ići.“
U tom trenutku sam um.ro i do danas nisam oživio. Sina viđam kad god želim, ali od nje nikad više ni riječ nisam dobio. Izvede ga do vrata, okrene se i zatvori vrata. nisam živ od tada…
