Mislila sam da mi je najgori dan u životu bio onaj kada mi je bivši muž rekao da želi razvod jer je već godinama ludo zaljubljen u bivšu studenticu, a i ona u njega.
Oni su se kroz dvije godine vjenčali i bit ću iskrena, mrzila sam je iz dna duše. Ali kad sam je s vremenom upoznala, shvatila sam da je taj razvod najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi u životu, jer smo nas dvoje bili dva različita svijeta, a njih dvoje su zapravo jedna duša u dva tijela, oboje strašno uspješni, vrijedni i sposobni.
Ona je našu djecu prihvatila kao svoju, milijun puta se sama ponudi da ih pokupi iz vrtića ili odvede negdje, uvijek mi priskače u pomoć što god mi treba oko njih ako on ne može, i to radi toliko iz srca da mi svaki put popravi dan kad je vidim.
Malci je obožavaju, bivši je doslovno druga osoba s njom, ali je nekako toliko draga, jednostavna i prizemna osoba (iako iza sebe ima doktorat iz elektrotehnike i poziciju u jednoj inozemnoj tvrtci) da je nemoguće misliti nešto loše o njoj
