Kvislinški predsjednik vlade u Beogradu tijekom okupacije u Drugom svjetskom ratu Milan Nedić, za razliku od zločinaca Nikole Kalabića i Draže Mihailovića, neće biti rehabilitiran jer je “bio fasciniran njemačkim nacionalsocijalizmom, te da je htio urediti Srbiju po ugledu na Treći Reich i Hitlerovu Njemačku”.
Tako je odbijen zahtjev za poništavanje Uredbe Vlade FNRJ kojom je Nedić proglašen za narodnog neprijatelja pa su mu tako oduzeta građanska i imovinska prava,
Milan Nedić je 1941. rat dočekao kao zapovjednik nekoliko stotina tisuća vojnika Treće armije u Makedoniji. Već prvog dana njegove su linije probile njemačke trupe koje su nadirale iz Bugarske, istog dana je kapitulirao, a unatoč tome, on je bio jedan od rijetkih generala kraljevine Jugoslavije koji nije završio u zarobljeništvu.
Nedugo potom general Luftwaffea i zapovjednik Wehrmachta za područje Srbije Heinrich Danckelmann Nediću je ponudio premijersko mjesto u kvislinškoj vladi Srbije, što je ovaj prihvatio i to i postao 29. kolovoza 1941. godine.
Generala Danckelmanna pri kraju rata nove jugoslavenske vlasti također su uhitile, sudile mu i 1947. ga, nakon smrtne presude, streljale. Nedića su kao apsolutnog suradnika okupatora Britanci izručili Jugoslaviji 1. siječnja 1946. nakon što je, po odluci njemačkih okupacijskih vlasti, izbjegao iz Beograda u Kitzbühel u Austriji još u listopadu 1944.
Službena verzija je da je Nedić u zatočeništvu, tijekom ispitivanja, počinio samoubojstvo skokom kroz prozor dok čuvari nisu pazili 5. veljače 1946. Koliko god taj dio s njegovom smrću bio sporan ili nesporan, nesporan je odgovor zašto su Britanci izručili Nedića Jugoslaviji.
Dandanas sve službene enciklopedije svijeta vode ga kao “nacističkog suradnika” tijekom Drugog svjetskog rata. U Srbiji pod njegovom marionetskom vlašću u ratu je stradalo 200.000 ljudi. Između ostalog, od toga ih je 67.000 poginulo u partizanima, a 70.000 ih je pobijeno u nacističkim koncentracijskim logorima i zatvorima na području Srbije, te u odmazdama nad civilima u kojima su za jednog ubijenog njemačkog vojnika ubijali i do 100 građana.
Pritom je Nedićev aparat bio taj koji je nacističkim okupacijskim vlastima pružao svu podršku, pa tako i represivnu. Za njegove vlasti uvedeni su prijeki sudovi za komuniste, potom i za partizane.
Oni koji nisu podlijegali tim prijekim sudovima bili su četnici s kojima je Nedić vrlo pristojno surađivao. Njegovu kolaboraciju osudila je tada čak i kraljevska vlada u egzilu, usprkos nizu dokaza da je s njim surađivao Dragoljub Mihailović. Nadalje, već u kolovozu 1942. nacističke vlasti su pohvalile Nedićeve marionetske vlasti da je “Srbija očišćena od Židova”.
Holokaust u Srbiji nipošto nije bio moguć bez potpune suradnje Nedićeve policije i žandarmerije čiji su pripadnici tragali za židovima, hvatali ih i isporučivali nacistima. Dapače, Nedićeve vlasti su provodile potpuno nacistički rasni program na svom teritoriju.
Prvo su Židovima i Romima oduzele pravo na rad u državnim službama, potom su im oduzeli imovinu, zabranili kretanje i naposljetku ih uhićivali.
