Nakon što je rodila nije mogla vjerovati šta joj ljekari govore – njen Ismail je rođen bez ruku.
No, nikakav nedostatak nije mogao stati na put onom neizbježnom, jedinstvenoj, bezuvjetnoj i nemjerljivoj ljubavi između majke i djeteta.
Ovo nije tužna priča o djetetu koje je rođeno s nedostacima, bez ruku i s anomalijom jednog stopala, ovo je priča o Ismailu Zulfiću, dječaku koji je toliko poseban, a opet toliko običan.
Osim povremenih tuđih pitanja “zašto nema ruke”, njegovog pitanja “hoće li mi narasti ruke”, do začuđenih i sažaljivih pogleda, Ismailu njegovi nedostaci nikad nisu predstavljali problem. Roditelji ga opisuju kao upornog i vrijednog dječaka koji nikad ne odustaje od onog što je zamislio, bez obzira koliko trajalo.
Jede nogom, igra igrice nogom, pomaže u pripremi ručka, vozi bicikl, crta, uči plivati… Jedina situacija kad mu treba pomoć jeste ona kad mora u toalet. Ako izuzmemo to, on je sasvim normalno dijete koje voli život, voli djecu, druženje i igru. Ovaj petogodišnjak je dokaz da ništa nije nemoguće. Ne postoji nedostatak koji će ga spriječiti da radi ono što voli i da ostvari svoje želje. Njegova volja i istrajnost inspirišu sve oko njega, a posebno roditelje Ismeta i Elminu.
Razlog zbog kojeg se rodio bez ruku nikada nije definisan, ali sada nije ni važan jer je Ismail prihvatio život, a njegovi roditelji i sestra su privatili njega, baš onakvog kakav jeste – nasmijan, veseo, živahan… Kakva djeca i trebaju biti.
