Marko je pogledao mapu.
— Što je to?
— Brojevi.
— Rekli ste da želite poštenje.
Otvorila sam prvu stranicu.
— Ivana je došla kod mene sa šesnaest godina.
— Prva godina privatne škole.
Gurnula sam račun prema sestri.
— Plaćeno.
Druga stranica.
— Druga godina.
— Plaćeno.
Treća.
— Privatne pripreme za umjetničku akademiju.
— Tečajevi crtanja.
— Individualni profesor.
— Materijali.
Ivana je odmah rekla:
— Sad ćeš mi nabrajati svaki euro koji si potrošila na mene?
Podigla sam pogled.
— Ne.
— Da želim povrat novca, ovo bi bio dug.
— Nije.
— Ovo je odgovor na tvoju tvrdnju da ti nikada ništa nisam dala.
Zašutjela je.
Nastavila sam.
— Laptop za školu.
— Mobitel.
— Maturalno putovanje.
— Vozački.
— Stomatolog.
— Ortodont.
— Tečaj engleskog.
— Dvije godine priprema.
— Prva najamnina kad si inzistirala da želiš živjeti sama.
— Nakon tri mjeseca si se vratila.
Petra nije govorila.
Marina je postajala sve nervoznija.
— Martina, kakav je smisao ovoga?
— Smisao?
Okrenula sam mapu prema njoj.
— Da se prisjetimo tko je odgajao tvoje dijete.
— Ja sam ti rekla da ću…
— Vratiti se.
— Da.
— Nakon koliko?
Marina se ukočila.
— Imala sam problema.
— Osam godina?
— Nisam mogla…
— Nazvati?
— Poslati čestitku?
— Pitati je li bolesna?
— Doći na maturu?
Nije odgovorila.
Ivana je naglo rekla:
— Nemoj napadati mamu.
— Ona nije imala izbora.
Pogledala sam je.
— Možda.
— Ali danas ga ima.
— Danas je mogla doći i reći: „Hvala što si osam godina čuvala moje dijete.”
— Umjesto toga, došla je tražiti još.
Marinino lice se zacrvenjelo.
— Ti nemaš pravo mene osuđivati!
— Nisam ovdje da ti sudim.
— Samo ti više neću financirati posljedice tvojih izbora.
Marko se nakašljao.
— Mislim da se previše vraćamo u prošlost.
Tomislav ga je prvi put pogledao.
— Mladiću.
— Osam godina nečijeg života nije „vraćanje u prošlost”.
Marko je podigao obrve.
— Nisam to tako mislio.
— Onda recite preciznije.
Marko se malo uspravio.
— Ivana se udaje.
— Mi planiramo obitelj.
— Treba nam stabilan početak.
Pogledala sam ga.
— Koliko vi ulažete u taj početak?
— Molim?
— Stan.
— Miraz.
— Namještaj.
— Automobil.
— Što plaćate vi?
Ivana je odmah rekla:
— Marko dobro zarađuje.
— Nisam pitala koliko zarađuje.
— Pitala sam koliko ulaže.
Marko se nasmijao.
— Teta Martina, kod nas stvari nisu tako hladne.
— Muškarac osigurava jednu stranu.
— Ženina obitelj drugu.
— Koju stranu vi osiguravate?
Uslijedila je kratka tišina.
— Imam posao.
— To nije odgovor.
— Imam investicije.
— Kolike?
— Ne vidim zašto bih vama pokazivao financije.
Kimnula sam.
— Slažem se.
— Ne morate.
Zatvorila sam dio mape.
— Onda ni ja ne moram vama pokazivati svoje.
Ivana je nervozno pogledala Marka.
— Teta…
Podigla sam ruku.
— Imam jedno jednostavno pitanje.
Pogledala sam njega.
— Ako Ivana od mene ne dobije stan.
— Ne dobije 250.000 eura.
— Ne dobije automobil.
— Ne dobije ni jedan euro.
— Hoćete li se svejedno njome oženiti?
Ivanino lice se promijenilo.
— Teta, zašto njega ispituješ?
— Zato što si mi jučer rekla da je upravo on odredio minimalan miraz.
Marko je stisnuo usne.
— Nisam rekao „odredio”.
— Ivana?
Nije odgovorila.
— Rekla si: „Marko kaže da je to minimum.”
Petra je sada gledala ravno u njega.
Tomislav također.
Marko je nakon nekoliko sekundi rekao:
— Ako njezina obitelj ne želi podržati brak…
— Nisam to pitala.
— Hoćete li je oženiti bez novca?
— Brak nije samo ljubav.
— Jasno.
— Dakle?
Marko je pogledao Ivanu.
— Morali bismo ponovno razgovarati o planovima.
Ivanino lice ostalo je potpuno nepomično.
— Što znači ponovno razgovarati?
— Ivana, ne sada.
— Ne.
Okrenula se prema njemu.
— Što znači?
Marko je uzdahnuo.
— Govorili smo da ćemo uzeti veći stan.
— Govorili smo da ćemo pokrenuti moj novi projekt.
— Za sve to treba kapital.
— Moj miraz?
— Naš zajednički kapital.
— Ali moja teta bi ga trebala dati.
— Tvoja obitelj.
— Ona nije moja majka.
Izletjelo joj je prije nego što je razmislila.
U sobi je nastala tišina.
Pogledala me.
Vidjela sam trenutak kad je shvatila što je rekla.
Nije bilo potrebe da joj išta dodam.
Tomislav je samo spustio pogled.
Petra je stisnula usne.
Marina se ubacila.
— Ona je to rekla u afektu.
— Martina, nemoj sada glumiti povrijeđenu.
— Ne glumim.
I stvarno nisam.
Boljelo je manje nego što sam očekivala.
Možda zato što sam jučer već nešto izgubila.
Ne nećakinju.
Iluziju.
Iz mape sam izvadila smeđu omotnicu.
Marina je čim ju je vidjela problijedjela.
— Što je to?
— Ne prepoznaješ?
Gurnula sam je prema njoj.
— Ostavila si mi je prije osam godina.
Marina je nije dotaknula.
Otvorila sam.
Unutra je bio komad papira.
Nije bio pravni ugovor.
Nije bilo javnog bilježnika.
Samo nekoliko rečenica koje je Marina napisala vlastitom rukom.
Pročitala sam naglas:
— „Martina, molim te da privremeno preuzmeš brigu o Ivani dok ne riješim dugove. Sve troškove koje budeš imala pokušat ću ti nadoknaditi čim stanem na noge. Neću zaboraviti što radiš za moje dijete.”
Spustila sam papir.
— Nisam od tebe tražila nadoknadu.
— Nikad.
— Ni sada.
Marina je odjednom udarila dlanom o stol.
— Onda zašto ovo vadiš?
— Zato što ste jučer obje odlučile zaboraviti tko je kome što obećao.
— Ja sam obećala da ću čuvati Ivanu.
— Jesam.
— Čuvala sam je.
— Školovala.
— Hranila.
— Liječila.
— Bila uz nju.
— Ti si obećala vratiti se.
Pogledala sam je.
— Nisi.
Marini su zasuzile oči.
— Nisam mogla.
— Onda barem danas nemoj zahtijevati stan kao da ti ja dugujem osam godina kamata.
Nitko nije govorio.
Konobari su upravo donijeli nova jela.
Pogledala sam ih.
— Molim vas, ostavite.
Kad su otišli, otvorila sam još jednu mapu.
Ovaj put onu s dokumentima o Petrinu stanu.
— A sada.
— Tvrdnja o „prljavom novcu”.
Petra je pogledala mene.
— Mama, ne moraš.
— Moram.
Ne zbog Ivane.
Zbog Tomislava.
Stavila sam kupoprodajni ugovor na stol.
— Stan je plaćen kombinacijom moje štednje, Tomislavove štednje i novca od prodaje manjeg apartmana koji smo kupili prije petnaest godina kao investiciju.
Zatim bankovni izvodi.
— Sve transakcije.
— Sve prijavljeno.
— Sve oporezovano.
Pogledala sam Ivanu.
— Rekla si da je možda kupljen prljavim novcem.
— Izvoli.
— Pronađi ga.
Ivana nije pogledala papire.
— Bila sam ljuta.
— Znam.
— Ali ljutnja ne stvara novac.
— Niti ti daje pravo blatiti ljude.
Tomislav je prvi put progovorio izravno njoj.
— Ivana.
Podigla je pogled.
— Osam godina nisam te razlikovao od Petre zato što sam mislio da ćeš zbog toga manje osjećati majčino odsustvo.
— Ali postoje stvari koje ne možemo napraviti jednako.
— Petra je naše dijete.
— Ovaj stan je dar roditelja vlastitoj kćeri.
— Ti imaš majku.
Marina je odmah rekla:
— Što hoćeš time reći?
Tomislav ju je mirno pogledao.
— Ono što sam rekao.
— Ivana ima majku.
— Ako misliš da djevojci treba stan i 250.000 eura za brak, ti si prva osoba koja o tome treba razgovarati s njom.
Marina je ostala bez riječi.
Ivana ju je pogledala.
— Mama?
Marina je počela petljati s rukavom.
— Dušo, znaš da ja sada…
— Koliko imaš?
— Što?
— Teta osam godina plaća sve.
— Ti si rekla da ćeš se vratiti kad ponovno staneš na noge.
— Jesi li stala?
— Ivana, stvari nisu tako jednostavne.
— Čime se baviš?
Marina je pogledala mene kao da sam ja kriva za pitanje.
— Imam nekoliko poslova.
— Kakvih?
— Pomažem ljudima.
— Mama.
— Što imaš?
Dugo nije odgovorila.
Na kraju:
— Nemam ništa veliko.
Ivanino lice počelo se mijenjati.
Možda je prvi put toga dana shvatila da je majka došla braniti njezino „pravo” na moj novac jer vlastiti nije imala.
Marko je pogledao sat.
— Mislim da ovo više nema smisla.
Ivana se naglo okrenula.
— Ti odlaziš?
— Imam sastanak.
— Rekao si da ćeš ostati.
— Nisam znao da ćemo tri sata slušati obiteljske račune.
— Marko.
— Što?
— Hoćeš li se oženiti mnome bez stana?
On ju je pogledao.
Ovoga puta svi smo šutjeli.
— Ivana, razgovarat ćemo nasamo.
— Reci sada.
— Nemoj me stavljati u ovu situaciju.
— Teta te je pitala jednostavno pitanje.
— A ja kažem da odrasli ljudi moraju imati financijski plan.
Ivana je problijedjela.
— Dakle ne.
— Nisam rekao ne.
— Ali nisi rekao ni da.
Marko je uzeo mobitel.
— Zovi me kad se smiriš.
Ustao je.
Marina ga je pokušala zaustaviti.
— Marko, pa sjedni.
— Ne treba.
Nije se ni oprostio.
Vrata privatnog salona zatvorila su se.
Ivana je dugo gledala za njim.
Onda je otvorila mobitel.
Nazvala.
Nije se javio.
Ponovno.
Ništa.
Treći put poziv je odbijen.
Petra je spustila pogled.
Nije likovala.
Ni ja.
Nisam željela da Ivana pati.
Željela sam samo da prestane očekivati da ja moram kupiti njezinu sreću.
Nakon nekoliko minuta rekla je:
— Teta…
Prvi put toga dana nije zvučala bahato.
— Jesi li stvarno potrošila toliko na mene?
Pogledala sam mapu.
— Ne znam koliko točno.
— Prestala sam računati prije mnogo godina.
— Zašto si onda sačuvala račune?
— Navika.
— Radim u financijama.
Blijedo se nasmiješila.
— Naravno.
Onda joj je pogled pao na ruku.
Na sat koji sam joj kupila za dvadeset prvi rođendan.
— A stan…
— Nećeš ga dobiti.
Odmah sam odgovorila.
Glava joj se podigla.
— Ni ako…
— Ni ako se ispričaš.
Lice joj se ponovno stvrdnulo.
— Zašto?
— Zato što isprika nije valuta.
— Ne želim da naučiš govoriti „oprosti” samo zato da dobiješ nekretninu.
— Ja…
— Ako jednog dana budeš trebala stvarnu pomoć, razgovarat ćemo.
— Ako želiš završiti dodatno školovanje, pomoći ću razmotriti mogućnosti.
— Ako se razboliš, neću zatvoriti vrata.
— Ali luksuzni stan zato što ga je Petra dobila?
Odmahnula sam glavom.
— Ne.
— Miraz od 250.000 eura zato što je dečko tako odlučio?
— Ne.
— To nije nepravda.
— To je granica.
Marina je ustala.
— Martina, ti želiš posvađati moje dijete s dečkom!
Pogledala sam je.
— Ja?
— Ako je njihov brak ovisio o mom bankovnom transferu, onda ga nisam imala čime posvađati.
— Već je bio takav.
Marina je otvorila usta.
Nisam joj dopustila.
— I još nešto.
— Od danas Ivana više neće živjeti kod mene.
Ivana me pogledala.
— Izbacuješ me?
— Imaš dvadeset četiri godine.
— Osam godina si živjela sa mnom.
— Zadnjih nekoliko godina bez najamnine, režija i većine troškova.
— Vrijeme je da postaneš odrasla.
— Kamo da idem?
Pogledala sam Marinu.
— S majkom.
Obje su zašutjele.
Ta tišina objasnila je sve.
Marina nije imala plan za kćer.
Samo za moj novac.
— Dajem ti tri mjeseca.
Rekla sam Ivani.
— Ne tri dana.
— Ne izbacujem te sutra.
— Imaš tri mjeseca da pronađeš posao i smještaj.
— Ako ti treba pomoć oko životopisa, pomoći ću.
— Ako ti treba depozit za normalan stan, mogu ga platiti jednom.
— Ali nema više života bez granica.
Ivana nije odgovorila.
Ručak je završio bez deserta.
Petra i Tomislav otišli su sa mnom.
U automobilu je Petra dugo šutjela.
Onda rekla:
— Mama.
— Da?
— Jesi li stvarno dobro?
Pogledala sam kroz prozor.
— Jesam.
— Mislila sam da će me boljeti više.
Tomislav me uhvatio za ruku.
— Osam godina nije malo.
— Znam.
— Ona ti je bila kao druga kći.
— Upravo.
— Kao.
Ta riječ je bila važna.
Voljeti nekoga kao dijete nije isto što i biti dužan izbrisati sve granice između njega i vlastitog djeteta.
Dva dana poslije Ivana se vratila kući.
Nije govorila sa mnom.
Počela je pakirati.
Nisam je zaustavila.
Tjedan dana kasnije saznala sam da je Marko prekinuo s njom.
Nije joj to rekao uživo.
Poslao je poruku.
„Mislim da nam se životni ciljevi razlikuju.”
Ivana ju je pokazala Petri.
Petra me kasnije nazvala.
— Mama, nemoj joj ništa govoriti.
— Neću.
— Stvarno joj je teško.
— Znam.
Nisam osjećala zadovoljstvo.
Samo tugu što je morala na tako ružan način naučiti nešto što sam joj pokušavala objasniti godinama.
Mjesec dana kasnije sama mi je pokucala na vrata radne sobe.
— Teta.
— Da?
— Našla sam posao.
Podigla sam pogled.
— Gdje?
— U malom marketinškom studiju.
— Početnička plaća nije neka.
— Ali imaju odjel za sadržaj i društvene mreže.
— To mi možda ide.
Kimnula sam.
— Čestitam.
Stajala je.
Nije odlazila.
— I našla sam stan.
— S cimericom.
— Dobro.
— Polog…
Zastala je.
— Neću te tražiti.
— Imam nešto ušteđeno.
Prvi put sam osjetila nešto nalik starom ponosu.
— Ako zapne, reci.
— Neću ti platiti luksuz.
— Znam.
— Ali neću te pustiti da budeš bez krova.
Oči su joj se zacrvenjele.
— Teta.
— Hm?
— Žao mi je zbog onoga što sam rekla za ujaka.
Pogledala sam je.
— To je isprika koju prihvaćam.
— I zbog stana…
Podigla sam ruku.
— Ne žuri.
— Nauči prvo razumjeti zašto ti je žao.
Kimnula je.
Odselila se nekoliko tjedana prije roka.
Marina je ponovno nestala.
Ovoga puta nikoga nije iznenadilo.
Petra se udala na proljeće.
Vjenčanje nije bilo veliko.
Na ceremoniji je Ivana sjedila u drugom redu.
Kupila je Petri mali aparat za kavu za novi stan.
Na čestitki je napisala:
„Ovo sam prvi put kupila potpuno od svoje plaće. Nadam se da će vam dugo trajati.”
Petra mi ju je kasnije pokazala.
Plakala sam.
Ne zato što je poklon bio vrijedan.
Bio je nekoliko stotina eura.
Plakala sam jer je prvi put vrijednost nečega što je Ivana dala bila u tome što je sama zaradila novac za to.
Godinu dana poslije ponovno smo sjedile za istim stolom.
Bez zahtjeva.
Bez mapa.
Bez računa.
Ivana je tada već promijenila posao.
Ovaj put zato što je dobila bolju ponudu, ne zato što se posvađala sa šefom.
Njezin mali kanal na društvenim mrežama imao je nekoliko tisuća pratitelja.
Nije postala slavna preko noći.
Ali prvi put je nešto gradila dulje od tri mjeseca.
Jednom me sama pitala:
— Teta, znaš što me najviše sram?
— Što?
— Kad sam rekla da me nikad nisi tretirala kao svoju.
Nisam odgovorila.
— Sad znam da si me tretirala možda i bolje nego što si morala.
— Ne.
Odmahnula sam glavom.
— To nemoj govoriti.
— Nisam te odgajala zato što sam „morala”.
— Radila sam to zato što sam te voljela.
Pogledala me.
— Onda zašto si mi odbila stan?
Nasmiješila sam se.
— Upravo zato.
Zbunjeno je trepnula.
— Da sam ti tada kupila ono što si tražila, možda bi danas još uvijek sjedila na mom kauču i čekala da ti netko drugi izgradi život.
Dugo je razmišljala.
Onda se nasmijala.
— Vjerojatno.
Petra je iz kuhinje dobacila:
— Ne vjerojatno.
— Sigurno.
Ivana joj je bacila ubrus.
Prvi put nakon dugo vremena njih dvije ponovno su se smijale kao sestre.
A ja sam tada napokon razumjela jednu stvar.
Osam godina davala sam Ivani gotovo sve što sam mogla.
Novac.
Vrijeme.
Školu.
Odjeću.
Sigurnost.
Dom.
Ali jedna stvar koju joj predugo nisam dala bila je granica.
Kad sam je konačno postavila, činilo se kao da joj nešto oduzimam.
Zapravo je to bila posljednja stvar koju sam joj mogla dati.
Priliku da prestane živjeti kao dijete koje svi moraju obeštetiti zato što ga je majka jednom ostavila.
I napokon postane odrasla osoba koja sama bira kakav će život izgraditi.
Kad je Ivanin dečko rekao da je luksuzni stan „samo stan”, otvorila sam mapu u kojoj sam osam godina čuvala školarine, liječničke račune, instrukcije, putovanja i troškove djevojke koju sam odgajala kao vlastito dijete — ne da bih joj naplatila ljubav, nego da bih napokon pokazala koliko je skupa njihova verzija „nepravde”.
