Kad je moj dečko deveti put ostavio mene da čekam zbog iste žene, nisam tražila da je izbriše, blokira ili izabere između nas — kupila sam vlastiti prijevoz, spakirala svoje stvari i pustila ga da prvi put shvati koliko je našu vezu održavala moja spremnost da uvijek čekam

Luka je stajao pokraj stola.
„Ozbiljno ovo radiš zbog curenja vode?”
„Ne.”
„Onda zbog čega?”
„Idi, Luka.”
„Mila…”
„Petra čeka.”
Stisnuo je čeljust.
„Vratit ću se.”
„Ja neću biti ovdje.”
Vjerojatno je mislio da dramim.
Jer je ipak otišao.
Gledala sam ga kroz prozor restorana kako ulazi u automobil.
Nije se okrenuo.
Platila sam svoj račun.
Cvijeće ostavila na stolu.
Sjela na skuter.
I otišla kući.
Stan je bio unajmljen na oba imena.
Zajedno smo živjeli godinu i pol.
Nisam mogla jednostavno promijeniti bravu i praviti se da je samo moj.
Ali mogla sam iz njega iznijeti ono što je bilo moje.
Dvije putne torbe.
Laptop.
Dokumenti.
Odjeća.
Knjige.
Biljke.
Punjač za skuter.
Najprije sam nazvala kolegicu Ivu.
„Jesi budna?”
„Jesam. Što se dogodilo?”
„Mogu li nekoliko dana kod tebe?”
Nije postavljala pitanja.
„Dođi.”
Dok sam pakirala, Luka je poslao:
„Gotovo je. Vraćam se.”
Nisam odgovorila.
Petnaest minuta kasnije:
„Mila?”
Zatim:
„Još si u restoranu?”
Nakon toga poziv.
Odbila sam.
Kad sam izašla iz stana, rezervni ključ ostavila sam na kuhinjskom stolu.
Uz njega kratku poruku:
„Ne moraš više dolaziti po mene.”
To je bilo sve.
Kod Ive sam stigla nešto poslije ponoći.
Otvorila mi je vrata u pidžami.
Pogledala torbe.
Pa mene.
„Prekid?”
„Mislim da da.”
„Misliš?”
Sjela sam na pod u hodniku.
Odjednom mi je bilo smiješno.
„Ne znam zašto još uvijek govorim ‘mislim’.”
Iva je sjela pokraj mene.
„Onda nemoj.”
Mobitel je počeo vibrirati.
Luka.
Onda opet.
I opet.
Na kraju poruka:
„Gdje si?”
„Kod Ive.”
Odgovor je došao odmah.
„Zašto si iznijela stvari?”
„Jer sam otišla.”
„Nemoj biti djetinjasta.”
Gledala sam tu rečenicu dugo.
Tri godine zajedno.
Devet puta čekanja.
Bezbroj opravdanja.
I kad sam napokon otišla, problem je bio što sam djetinjasta.
Nisam odgovorila.
Sljedećeg jutra bio je pred Ivinom zgradom.
Nisam mu dala adresu.
Znao ju je od prije.
Iva je pogledala kroz prozor.
„On je dolje.”
„Znam.”
„Hoćeš da ga otjeram?”
„Ne.”
Sišla sam sama.
Luka je izgledao kao da nije spavao.
„Mila.”
„Što želiš?”
„Razgovarati.”
„Govori.”
„Ne ovdje.”
„Ovdje.”
Uzdahnuo je.
„Znaš da između mene i Petre nema ništa.”
„Nisam te pitala.”
„Ali očito je cijeli problem ona.”
„Ne.”
„Onda što?”
„Ti.”
Pogledao me uvrijeđeno.
„Ja?”
„Ti svaki put obećaš nešto meni. Onda se pojavi netko kome si potrebniji i moja stvar nestane.”
„To nije istina.”
„Devet puta.”
„Opet taj broj.”
„Da.”
„Što sam trebao? Pustiti čovjeku da mu pukne cijev? Ostaviti prijatelja usred selidbe?”
„Ne.”
„Onda?”
„Trebalo je prestati obećavati meni ono što nikad ne namjeravaš staviti ispred svega toga.”
Zašutio je.
„Mila, nisam znao da ti to toliko znači.”
„Znao si.”
„Nisam.”
„Znao si dovoljno da si tri godine govorio da ne idem sama kući.”
Pogledao je prema mom skuteru.
„A sad si kupila ovo da mi nešto dokažeš?”
„Ne.”
„Onda zašto?”
„Da više ne čekam.”
Luka je stisnuo usne.
„Petra ti smeta.”
„Petra je samo zadnja.”
„Ne vjerujem.”
„Ne moraš.”
„Ona nema nikoga ovdje.”
„I ja sam nekad mislila da imam tebe.”
To ga je konačno ušutkalo.
Vratila sam se gore.
Sljedeća dva tjedna nije odustajao.
Cvijeće u ured.
Poruke.
Hrana koju volim.
Jednom je čekao pred zgradom s dvije kave.
„Samo pet minuta.”
Nisam stala.
Ali Petra jest.
Ne pred mojom zgradom.
Na Instagramu.
Nekoliko dana nakon našeg prekida objavila je fotografiju iz istog restorana u kojem me Luka ostavio.
Na stolu dvije čaše vina.
Muška ruka.
Prepoznala sam sat.
Lukin.
Tekst:
„Neke stvari samo dođu u pravo vrijeme.”
Nisam osjetila ljubomoru.
Samo potvrdu.
Snimila sam zaslon.
Ne zbog dokaza.
Više iz stare navike da ne dopustim sebi kasnije reći:
„Možda sam pretjerala.”
Te večeri zvala me zajednička prijateljica.
„Mila, jesi vidjela?”
„Jesam.”
„Oni su zajedno?”
„Pitaj njih.”
„Ali vi ste prekinuli prije dva tjedna.”
„Da.”
„Ona već mjesecima govori kao da je pitanje vremena.”
Tu sam zastala.
„Što?”
Prijateljica je zašutjela.
„Nisam ti htjela ništa govoriti dok ste bili zajedno.”
„Što je govorila?”
„Da Luka samo ne zna kako prekinuti jer si ti jako vezana za njega.”
Nasmijala sam se.
„Ja?”
„Tako je pričala.”
„Još nešto?”
„Da si se previše navikla na njega. Da bez njega ništa ne radiš sama.”
Spustila sam pogled na kacigu pokraj vrata.
„Zanimljivo.”
Sljedećeg dana Luka je došao po stvari.
Iva nije bila kod kuće.
Donio je nekoliko mojih sitnica koje su ostale u stanu.
Knjigu.
Punjač.
Zimsku jaknu.
Stavio je vrećicu na stol.
„Čula si za Petru?”
„Vidjela sam.”
„Nije ono što misliš.”
Gotovo sam se nasmijala.
„Još uvijek to govoriš?”
„Počeli smo razgovarati tek nakon prekida.”
„Dobro.”
„Stvarno.”
„Dobro.”
„Mila, zašto se ponašaš kao da te nije briga?”
Pogledala sam ga.
„Jer više nije.”
Ta rečenica ga je povrijedila više nego svađa.
„Tri godine ti nije svejedno, a sad odjednom jest?”
„Nije odjednom.”
„Kako nije?”
„Ja sam prekidala s tobom svaki put kad sam stajala negdje i čekala, a ti nisi došao.”
Šutio je.
„Samo to nisam znala.”
Spustila sam vrećicu.
„Deveti put sam shvatila.”
Luka je otišao.
Mislila sam da je gotovo.
Nije bilo.
Tri mjeseca poslije Petra mi je sama poslala poruku.
„Možemo li razgovarati?”
Nisam odgovorila.
Zatim:
„Molim te. Nije zbog Luke.”
To je već bilo očito zbog Luke.
Ignorirala sam.
Poslala je treću:
„Je li tebi isto radio?”
Gledala sam poruku.
Na kraju sam napisala:
„Što?”
Odgovor je stigao odmah.
„Dogovori nešto sa mnom. Obeća da dolazi. Onda ga netko drugi nazove i nestane.”
Nasmijala sam se.
Ne zlobno.
Samo umorno.
„Da.”
„I tebi?”
„Da.”
Dugo nije pisala.
Onda:
„Mislila sam da je kod tebe bio problem jer ste se udaljili.”
„I ja sam nekad mislila da će kod mene biti drukčije jer me voli.”
Nova pauza.
„Što si napravila?”
Pogledala sam bijeli skuter parkiran ispred ureda.
„Prestala sam čekati.”
Nisam više odgovorila.
Ne znam jesu li ostali zajedno.
Nisam pratila.
Počela sam voziti sve sigurnije.
Prvih mjesec dana išla sam samo na posao.
Onda do trgovine.
Do prijateljice.
Jedne subote sama do jezera izvan grada.
Stala sam uz vodu, skinula kacigu i sjedila gotovo sat vremena.
Nitko nije znao gdje sam.
Nitko me nije vozio.
Nitko nije trebao doći po mene.
Bilo je neobično.
I lijepo.
Šest mjeseci nakon prekida prodavač kod kojeg sam kupila skuter prepoznao me kad sam došla na servis.
„Još uvijek bez stražnjeg sjedala?”
Nasmijala sam se.
„Još uvijek.”
„Niste požalili?”
Pogledala sam mali bijeli skuter.
Na njemu je bilo nekoliko ogrebotina.
Jedna od prvog tjedna.
Druga kad sam pogrešno procijenila rubnik.
Treća od parkirališta ispred ureda.
Sve moje.
„Nisam.”
Prodavač je klimnuo.
„Dobro vas služi?”
„Da.”
Kad sam izašla, počela je lagana kiša.
Prije bih instinktivno provjerila mobitel.
Čeka li me poruka.
Dolazi li netko.
Koliko još trebam stajati pod nadstrešnicom.
Ovaj put samo sam navukla kabanicu.
Stavila kacigu.
Upalila svjetlo.
I krenula.
Tri godine Luka mi je govorio:
„Samo završi posao. Ja ću doći po tebe.”
Dugo sam mislila da je to ljubav.
Možda je neko vrijeme i bila.
Ali onda se pretvorila u naviku u kojoj je on birao hoće li doći, a ja sam uvijek morala čekati.
Devetog puta nisam izgubila čovjeka koji me vozio kući.
Samo sam napokon naučila put.