Da bi formalno uredio stanje proizvedeno Šestojanuarskom diktaturom kralj Aleksandar je 3. septembra 1931. godine donio proklamaciju i “Zakon o kraljevskoj vlasti i državnoj upravi”, čime je ustoličena apsolutna vlast u Kraljevini Jugoslaviji. Nova upravna vlast i uvođenje banovina, potpuno je išlo na štetu Bosne i Hercegovine, koja je “pocijepana” a njezina teritorija pripojena je srpskim, hrvatskim i crnogorskim upravnim područjima.
Na ovaj način ostvaren je plan Milana Srškića, predsjednika Narodne radikalne stranke u BiH i ministra koji je kasnije postao predsjednik Vlade u doba diktature. Naime, Srškićev plan je očitovan u prijedlogu da se ukine odredba Vidovdanskog ustava iz 1921. godine, prema kojem je BiH sačuvana kao administrativna cjelina. Na pitanje zbog čega je Bosna podijeljena Srškić je odgovorio: “Radi Turkeša [misleći na Bošnjake]. Ja ne mogu u Bosni gledati minarete, oni moraju nestati. Banovine su stvorene sa srpskom većinom tamo gde je to bilo moguće [Vrbaska i Drinska banovina], čime je konačno razbijena homogenost muslimanskog stanovništva.”
