„Moj muž.”
Čitao sam te dvije riječi toliko dugo da se zaslon ugasio.
Ponovno sam ga uključio.
Napisao:
„Moramo razgovarati.”
Sanja je odgovorila:
„Sutra u 8. Kafić preko puta poliklinike. Sama ću doći.”
Nisam više spavao.
Sanja je već sjedila kad sam stigao.
Bez uniforme izgledala je drukčije.
Umornije.
Ispred nje hladna kava koju očito nije ni dotaknula.
Sjeo sam.
— Prije svega — rekao sam — odakle vam medicinski nalaz moje zaručnice?
Sanja je spustila pogled.
— Nije iz sustava poliklinike u kojoj radim.
— Onda?
— Našla sam ga na muževu starom laptopu.
Nisam razumio.
— Lana mu ga je poslala.
— Zašto?
— Ne znam točno.
Iz torbe je izvadila fascikl.
Nije mi ga gurnula.
Samo ga je držala ispred sebe.
— Prije dva mjeseca posumnjala sam da Mladen ima nekoga.
Tako se zvao muškarac iz videa.
Mladen Križan.
Četrdeset godina.
Voditelj prodaje u tvrtki nekoliko zgrada od Lanina ureda.
Sanjin suprug jedanaest godina.
Imali su sina od devet.
— Kako ste saznali?
Sanja je uzdahnula.
— Nije neka detektivska priča. Kupili smo novi laptop, a stari je ostao kod kuće. Mladen je na njemu još imao sinkroniziranu mapu s fotografijama i dokumentima.
Jednog dana Sanja je tražila stari račun za osiguranje.
Otvorila pogrešnu mapu.
Vidjela video iz MUSE-a.
Onda fotografije.
Hotelske račune.
Snimke zaslona poruka koje je Mladen očito spremio.
I Lanin ginekološki nalaz u mapi Downloads.
— Zašto ste meni dali nalaz?
Odmah je rekla:
— Nisam trebala.
To me iznenadilo.
— Bila sam bijesna. Kad sam jučer vidjela Lanu kako dolazi s muškarcem s kojim očito planira brak, izgubila sam glavu.
Pogledala me ravno.
— Taj nalaz ne dokazuje da vas je prevarila.
— Znam.
— HPV može biti prisutan dugo. Nisam vam ga smjela dati kao nekakav dokaz.
— Onda ga neću koristiti.
— Dobro.
— Video?
— Video je moj muž dobio od prijatelja koji ih je snimio u baru prošle srijede.
To je već bilo konkretno.
Sanja je otvorila fascikl.
— Ne želim vam pokazivati njihove intimne poruke. Ne trebaju vam.
— Što mi treba?
Izvadila je dva ispisana screenshota.
Na prvom je razgovor između Mladena i Lane.
Datum: prošla srijeda.
Lana:
„Rekla sam Adrianu da imam inventuru.”
Mladen:
„MUSE u devet?”
Lana:
„Kao i uvijek.”
Drugi razgovor bio je star gotovo sedam mjeseci.
Mladen:
„Ne mogu sada razvesti brak. Mali ima probleme u školi.”
Lana:
„Ne tražim to više.”
Mladen:
„A svadba?”
Lana:
„To je moja stvar.”
Stomak mi se okrenuo.
— Sedam mjeseci?
— Najstarije što sam pronašla.
— Zna li vaš muž za naše vjenčanje?
Sanja se kratko nasmijala.
— Izgleda da zna više nego ja.
Pitala me:
— Jeste li joj već išta rekli?
— Pitao sam gdje je bila u srijedu.
— I?
— Rekla je na poslu.
Sanja je zatvorila oči.
— Mladen je meni rekao da je bio s klijentom.
Nekoliko trenutaka sjedili smo nasuprot jedno drugome.
Dvoje ljudi kojima su partneri dali različite laži za istu večer.
— Što ćete vi? — pitao sam.
— Već sam razgovarala s odvjetnicom.
— Razvod?
— Vjerojatno.
Nije zvučala zadovoljno.
— Ali to je moja stvar. Nisam vam prišla da vas uvlačim u svoj brak. Prišla sam jer sam shvatila da ćete se vi vjenčati, a Lana vam očito još uvijek laže.
— Hvala.
Sanja je odmah odmahnula glavom.
— Ne zahvaljujte mi za sve. Način na koji sam to napravila bio je pogrešan.
To sam poštovao.
Kad sam izišao, nisam nazvao Lanu.
Otišao sam svom liječniku.
Advertiserments
Rekao sam samo ono što je bilo moje:
partnerica je možda imala drugog partnera i želim razgovarati o tome koje testiranje ima smisla prije bilo kakvog daljnjeg spolnog odnosa.
Nisam pokazao njezin nalaz.
Liječnik mi je također jasno rekao da pozitivan HPV nalaz kod partnerice sam po sebi ne govori kada je infekcija nastala niti može dokazati nevjeru.
Dogovorili smo što je za mene razumno provjeriti.
To mi je trebalo.
Činjenice.
Ne internet.
Ne panika.
Lana je tog popodneva bila savršeno normalna.
Poslala mi je tri fotografije dekoracije za svadbu.
Pitala hoćemo li bijele ili zelene salvete.
Napisala:
„Mama kaže da termin kod javnog bilježnika za stan možemo dobiti idući četvrtak.”
Odgovorio sam:
„Ne još.”
Telefon mi je odmah zazvonio.
— Što znači ne još?
— Imam posla.
— Adriane, dogovorili smo.
— Nisam ništa potpisao.
— Opet počinješ?
— Ne.
— Onda?
— Razgovarat ćemo večeras.
Kad sam došao doma, već je bila ljuta.
— Mama je već zvala bilježnika.
— Nije trebala.
— Kako nije trebala kad si rekao da nemaš ništa protiv?
— Rekao sam da ću razmisliti.
— Ovo nije normalno.
Pogledao sam je.
— Što nije?
— Da moram moliti vlastitog zaručnika za sigurnost.
— A ja?
Zbunjeno me pogledala.
— Što ti?
— Ništa.
Nisam još bio spreman.
Sljedeće srijede rano ujutro rekla je:
— Danas će opet biti kaos.
— Na poslu?
— Da. Kvartalni izvještaji.
— Do kada?
— Ne znam. Deset, jedanaest.
— Dobro.
Poljubila me.
Otišla.
Sjedio sam za kuhinjskim stolom još deset minuta.
Onda sam poslao poruku Petru da neću doći na večernji trening.
Nisam mu rekao zašto.
U devet i deset parkirao sam dvije ulice od MUSE-a.
Nisam stajao pred ulazom.
Nisam htio da me vidi.
U devet i dvadeset sedam pojavila se Lana.
Nije došla iz smjera ureda.
Izišla je iz taksija.
Crna haljina.
Ista kao na videu.
Nisam ni stigao osjetiti iznenađenje.
Mladen je već stajao kraj ulaza.
Prišao joj.
Poljubio ju je.
Ne u obraz.
Ne kao kolegicu.
U usta.
Ruka mu je ostala na njezinim leđima dok su ulazili.
Izvadio sam telefon.
Snimio nekoliko sekundi.
Dovoljno.
Nisam ulazio za njima.
Nisam imao što više tražiti.
Sjedio sam u autu gotovo četrdeset minuta.
Onda sam nazvao restoran u kojem smo rezervirali svadbu.
— Želim privremeno zaustaviti sve dodatne narudžbe uz naš termin. Sutra ću doći razgovarati.
Nazvao sam fotografa.
Otkazao probno snimanje.
Poslao mail bilježničkom uredu:
„Termin vezan uz promjenu suvlasništva nad nekretninom neće biti potreban.”
Tek nakon toga otišao sam kući.
Lana je došla iza ponoći.
Otključala vrata vrlo tiho.
Ja sam sjedio u dnevnom boravku.
Kad je upalila svjetlo, trgnula se.
— Isuse, prepao si me.
— Kako je bilo na poslu?
Nije ni trepnula.
— Užas.
Skinula je cipele.
— Ne pitaj.
— Jesi završila izvještaj?
— Jesam.
Advertiserments
— S Mladenom?
Zaledila se.
Potrajalo je možda dvije sekunde.
Ali vidio sam.
— S kim?
— Mladenom Križanom.
— Nemam pojma tko je to.
Otvorio sam mobitel.
Pustio video koji sam snimio.
Nije ga gledala do kraja.
— Adriane…
— Tvoj ured je opet radio u MUSE-u?
— Pusti me da objasnim.
— Slobodno.
Sjela je.
Ruke su joj se tresle.
— To nije ono što misliš.
— Vidio sam kako ga ljubiš.
— On je bivši.
— Bivši od večeras ili prošle srijede?
Nije odgovorila.
— Sanja — rekao sam.
Lana je naglo podigla glavu.
To je bilo sve što mi je trebalo.
— Ona ti je nešto dala?
— Znaš je.
— Ta žena je luda.
— Znaš je.
— Opsjednuta je Mladenom.
— Mužem?
Lana je zašutjela.
— Dakle znaš i da je oženjen.
— Njihov brak odavno ne postoji.
— Sanja očito nije dobila tu obavijest.
— Nemoj biti sarkastičan.
— Koliko dugo?
— Adriane…
— Koliko?
— Nije važno.
— Onda sedam mjeseci?
Lice joj se promijenilo.
— Pokazala ti je poruke.
— Dovoljno.
Ustala je.
— To je bolesno. Ona ti je dala moje privatne stvari?
— Ginekološki nalaz sam izbrisao.
Zastala je.
— Nije relevantan za ovo.
Prvi put nije znala što reći.
— Nije me briga kada si dobila HPV niti to dokazuje išta o ovom odnosu.
Pokazao sam telefon.
— Ovo dokazuje dovoljno.
— Ne razumiješ.
— Onda mi objasni.
Počela je plakati.
— Mladen i ja smo se znali prije tebe.
— Jesi li bila s njim dok smo bili zajedno?
— Da.
— Prije zaruka?
Dugo je šutjela.
— Počelo je poslije.
To je boljelo više nego što sam očekivao.
Nakon prstena.
Nakon njezina „da”.
— Zašto si pristala udati se za mene?
— Zato što te volim.
Pogledao sam je.
— Nemoj.
— Istina je!
— Sedam mjeseci odlaziš oženjenom čovjeku srijedom navečer i govoriš meni da radiš.
— Nisam planirala da traje.
— Koliko si planirala?
— Htjela sam završiti prije svadbe.
— Kad?
Nije odgovorila.
— Sutra?
— Prestani.
— Nakon što te upišem na pola stana?
— Kakve to veze ima?
— Velike.
— Znači sad misliš da sam s tobom zbog stana?
— Ne znam više zbog čega si sa mnom.
To je bilo iskreno.
Počela je hodati po dnevnom boravku.
— Mladen me razumio kad si ti bio stalno na poslu.
— Ja sam bio na poslu?
Nasmijao sam se.
— Ti si meni prošlu srijedu rekla da si na poslu.
— Znaš što mislim.
— Ne znam.
— S tobom je sve stabilno, uredno, planirano.
— A to ti je smetalo?
— Ponekad.
— Ali stan ti nije smetao.
— Opet stan!
— Tvoja majka je prekjučer računala koliko kredita još imam.
— Ona se samo brine za mene.
— A ti?
Advertiserments
Lana se zaustavila.
— Što ja?
— Jesi li joj ikad rekla da imaš drugog muškarca dok od mene traži pola nekretnine?
Nije odgovorila.
Sjeo sam.
Odjednom sam bio previše umoran da stojim.
— Vjenčanja neće biti.
Lana je prestala plakati.
— Nemoj ovo odlučivati u afektu.
— Ne odlučujem večeras.
— Što to znači?
— Znam već tjedan dana.
Sada je stvarno problijedjela.
— Tjedan dana si se pretvarao?
— Provjeravao sam je li moguće da video ne znači ono što izgleda.
— I?
— Upravo sam te večeras vidio s njim.
— Bio je zadnji put.
— Vjerujem.
Pogledala me s nadom.
— Stvarno?
— Da.
Ustao sam.
— Zadnji put dok si moja zaručnica.
Te večeri otišla je majci.
Nisam je tjerao usred noći na ulicu.
Sama je spakirala torbu.
Veći dio stvari ostao je.
Prsten je skinula na komodu.
— Hoćeš ga?
— Ostavi.
— Adriane…
— Lana, idi.
Na vratima je rekla:
— Kad se smiriš, nazovi me.
Nisam.
Mirjana je došla u osam ujutro.
Nije pozvonila jednom.
Držala je zvono dok nisam otvorio.
— Što si napravio mojoj kćeri?
— Dobro jutro.
— Kakvo dobro jutro! Lana cijelu noć plače!
— Žao mi je.
— Zbog čega si otkazao svadbu?
— Pitajte Lanu.
— Rekla je da si počeo bolesno sumnjati u nju.
— Onda je pitajte ponovno.
Mirjana je ušla bez poziva.
— Imaš li ti nekakav dokaz?
— Imam.
— Kakav?
Nisam joj pokazao ginekološki nalaz.
Nisam ni spomenuo HPV.
Otvorio sam video koji sam sam snimio prethodne večeri.
Lana i Mladen pred MUSE-om.
Mirjana ga je gledala.
Jednom.
Onda ponovno.
Sjela je.
— Tko je on?
— Oženjen muškarac.
— Koliko dugo?
— Najmanje nekoliko mjeseci.
Mirjana je dugo šutjela.
— Zna li Lana da je oženjen?
— Da.
Tada se pojavila Lana.
Očito je čekala u autu.
Čim je vidjela majku, rekla je:
— Nemoj mu vjerovati sve.
Mirjana se okrenula.
— Je li video lažan?
— Nije.
— Je li on oženjen?
Lana nije odgovorila.
— Je li?
— Jest.
Mirjana je spustila torbu.
— A ti si mene pustila da jučer ovdje pričam o stanu?
— Mama…
— Pustila si me da ovom čovjeku govorim da te upiše na polovinu stana dok ideš kod tuđeg muža?
— Nije tako jednostavno.
Mirjana ju je gledala kao da prvi put ne zna što reći vlastitoj kćeri.
Nisam uživao.
To mi je bilo važno.
Nisam trebao njezino poniženje.
Trebao sam završetak.
— Vaše dvije tisuće eura od mojih roditelja Lana može vratiti njima ili ih zadržati ako oni tako odluče. To ću riješiti s njima.
Mirjana me pogledala.
— A troškovi svadbe?
— Ono što smo zajednički platili, podijelit ćemo prema računima i onome što se može vratiti.
— A stan?
— Ostaje moj.
Nije imala odgovor.
Prije dva dana rekla bi mi da muškarac mora pokazati „stav”.
Sada nije spominjala stav.
Advertiserments
Lana je ponovno počela:
— Adriane, mogu to prekinuti.
— Već si rekla da je sinoć bilo zadnji put.
— I bilo bi!
— Ne razumiješ.
Pogledao sam je.
— Problem nije hoćeš li ti od danas spavati s njim.
— Onda što je?
— To što si sedam mjeseci mogla živjeti sa mnom, planirati svadbu, razgovarati o djeci, tražiti polovinu mojeg stana i svake srijede imati drugu priču.
Zastala je.
— Ja ne znam koja je od te dvije Lane stvarna.
— Obje.
To je rekla vrlo tiho.
Prvi put toga jutra zvučala je potpuno iskreno.
— Vjerojatno.
Kimnuo sam.
— Ali nijedna više nije moja zaručnica.
Mirjana ju je odvela.
Nije mi prijetila tvrtkom.
Nije zvala moje roditelje.
Dva dana poslije poslala mi je poruku:
„Nisam znala.”
Odgovorio sam:
„Vjerujem.”
Nakon nekoliko minuta stiglo je:
„Pretjerala sam s pritiskom oko stana.”
Nisam odgovorio.
Nije mi trebala potpuna obiteljska ispovijed.
Dovoljno je bilo da više ne dolazi.
Sanja mi se javila istog tjedna.
„Jeste dobro?”
Napisao sam:
„Zaruke su završile.”
Odgovorila je tek deset minuta poslije.
„Žao mi je.”
Nazvao sam je.
— Izbrisao sam Lanin medicinski nalaz.
— Dobro.
— I još nešto.
— Recite.
— Da ste mi dali samo video, bilo bi dovoljno.
Šutjela je.
— Znam.
— Nemojte više nikad nekome davati nečiji medicinski dokument.
— Neću.
Nije se branila.
— Što je s vama?
— Mladen se iselio.
— Žao mi je.
— I meni.
To je bio naš posljednji duži razgovor.
Nismo postali prijatelji.
Nismo se zbližili kao dvoje prevarenih ljudi iz filma.
Svatko je imao dovoljno vlastitog posla.
Mladen mi je poslao jednu poruku.
„Trebao si razgovarati sa mnom kao muškarac, a ne uvlačiti Sanju.”
Nisam odgovorio.
Nisam njega otkrio Sanji.
Ona je njega otkrila sama.
Nisam imao što objašnjavati.
Blokirao sam broj.
Lana je dolazila po stvari dva puta.
Prvi put s majkom.
Drugi put sama.
Stajala je u radnoj sobi i skidala svoje knjige s police.
— Mladen i Sanja se razvode.
Nisam ništa rekao.
— On mene krivi.
— Za što?
— Kaže da sam mu uništila brak.
— A ti?
— Rekla sam mu da ga nisam sama gradila.
Nisam znao što bih na to.
— Jesi li sad s njim?
— Ne.
— Dobro.
— Nije ti drago?
— Nije mi ništa.
To ju je, čini mi se, povrijedilo više nego da sam bio ljut.
Prije odlaska stala je kraj ulaznih vrata.
— Jesi li me ikad stvarno volio?
— Jesam.
— Onda kako možeš samo završiti?
Pogledao sam kutiju s njezinim cipelama.
— Nisam „samo” završio.
— Tako izgleda.
— Lana, ja sam tjedan dana gledao ženu s kojom sam planirao dijete i nisam znao govori li istinu kad kaže da ide na posao.
Nisam povisio glas.
— Ne želim brak u kojem moram biti detektiv.
Spustila je oči.
— Oprosti.
— Znam.
— Možeš li mi jednog dana oprostiti?
Advertiserments
— Možda.
Podigla je glavu.
— A vratiti se?
— Ne.
Uzela je kutiju i otišla.
Nekoliko tjedana poslije dobio sam rezultate svojih pretraga.
Liječnik je prošao sve sa mnom.
Nije bilo ničega što bi zahtijevalo daljnje liječenje.
Ponovno mi je rekao ono što sam sada već znao:
tuđi HPV nalaz nije vremenska oznaka seksualnog ponašanja.
Bio sam mu zahvalan što je to rekao jasno.
Jer da je Sanja na USB stavila samo taj PDF, mogao sam napraviti strašnu pogrešku i optužiti Lanu za nešto što taj nalaz nije mogao dokazati.
Veza se raspala zbog laži i onoga što sam vidio.
Ne zbog medicinskog nalaza.
Svadbeni restoran zadržao je dio kapare.
Fotograf je vratio gotovo sve.
Glazba je vratila polog jer smo otkazali dovoljno rano.
Pozivnice nismo još tiskali.
Dvadeset tisuća eura koje sam prema Mirjaninoj ideji trebao staviti na „zajednički račun” ostalo je na mojem.
Nisam se osjećao kao pobjednik.
Račun u banci nije nadoknađivao ono što sam mislio da imam.
Moji roditelji su najteže prihvatili.
Majka je tri dana ponavljala:
— Ali ona je bila tako draga.
Otac je rekao:
— Ljudi nisu samo jedno.
To mi je ostalo.
Lana nije bila laž svaki dan našeg odnosa.
Vjerojatno je stvarno voljela neke trenutke.
Možda i mene, na svoj način.
Ali ljubav nije izbrisala ono drugo.
I nije bila razlog da uđem u brak nadajući se da će se ono što već postoji čudesno popraviti potpisom.
Tri mjeseca poslije Mirjana me nazvala.
Nisam očekivao.
— Samo jedna stvar.
— Recite.
— Lana više nije s Mladenom.
— Dobro.
— Ide na terapiju.
— Drago mi je ako joj pomaže.
— Rekla je da zna da nema povratka.
Nisam odgovorio.
— I ja sam joj govorila da mora osigurati stan prije braka.
— Znam.
— Nisam znala što radi.
— Znam.
— Ali možda sam joj cijeli život govorila da sigurnost znači papir, novac, nekretnina.
Zašutjela je.
— Nije mi palo na pamet pitati je je li poštena prema čovjeku s kojim želi tu sigurnost.
Nisam joj rekao da nije kriva za kćerin izbor.
Nisam ni rekao da jest.
To nije bio moj odnos za popravljati.
Samo sam rekao:
— Čuvajte se.
I završio poziv.
Pola godine poslije refinancirao sam ostatak kredita pod boljim uvjetima.
Službenica banke stavila je pred mene dokumente.
— Vlasnik nekretnine ostajete samo vi?
— Da.
— Nema promjena u vlasništvu?
Pogledao sam prazno mjesto gdje je prije nekoliko mjeseci trebalo biti upisano Lanino ime.
— Nema.
Potpisao sam.
Od onih dvadeset tisuća koje sam čuvao za „zajednički početak” veći dio uplatio sam u glavnicu kredita.
Nisam kupio auto.
Nisam otišao na luksuzno putovanje.
Samo sam smanjio dug.
Na izlazu iz banke nazvao me Petar.
— Jesi živ?
— Jesam.
— U petak organiziraju onu glupu večer za samce.
Nasmijao sam se.
— Nemoj ni pokušavati.
— Samo kažem.
— Ne idem.
— Zauvijek sam?
Pogledao sam papire koje sam držao u ruci.
— Ne zauvijek.
— Onda kad?
— Kad mi se opet bude išlo upoznavati nekoga. Ne kad drugi odluče da je vrijeme.
Petar se nasmijao.
— Dobro. Napreduješ.
Prekinuo sam.
Kod auta sam još jednom otvorio fascikl.
Na vrhu je bio novi otplatni plan.
Ispod zemljišnoknjižni izvadak.
Jedno ime.
Moje.
Spremio sam papire, sjeo za volan i ugasio telefon prije nego što sam krenuo.
Tog dana više nikome nisam morao objašnjavati gdje sam bio.
