Nisam spavala te noći.
Ne zato što sam plakala.
Plakala sam dovoljno tijekom prvih sat vremena.
Nakon toga otvorila sam bilježnicu.
Na jednu stranicu napisala sam:
Luka.
Na drugu:
Maja.
I krenula redom.
Stan.
Posao.
Kartice.
Hotelski računi.
Pokloni.
Transferi.
Automobil.
Privatni profil.
Na kraju sam napisala samo jedno pitanje.
Koliko je od svega toga moje?
Ujutro sam se našla s odvjetnicom Ivanom.
Bila je desetak godina starija od mene i nije koristila rečenice poput “bit će sve dobro”.
To mi se sviđalo.
Pregledala je dokumente.
“Prvo razvod.”
“Da.”
“Bračni stan?”
“Kupljen je prije braka novcem koji sam naslijedila od bake. U zemljišnim knjigama sam samo ja.”
“Dobro.”
“Luka tamo živi sa mnom.”
“To ne znači da ga možeš izbaciti preko noći bez postupka. Sve ćemo napraviti zakonito.”
Kimnula sam.
“Majin stan?”
“Vlasnik je tvrtka vašeg oca?”
“Da.”
“Ugovor?”
“Najam na određeno uz vrlo nisku najamninu.”
“Provjerit ćemo rokove i uvjete. Nećemo raditi ništa samo zato što ste sada ljuti.”
“Ne želim tako.”
“Dobro.”
Onda je otvorila tablicu troškova.
“E ovo je ozbiljnije.”
Luka je posljednje dvije godine radio u očevu poduzeću kao voditelj razvoja.
Otac mu je dao priliku nakon što se Luka žalio da na prethodnom poslu stagnira.
Nisam tražila da ga zaposli.
Ali jesam rekla:
“Tata, dobar je. Samo mu treba netko da mu pruži priliku.”
Dobio ju je.
Kasnije službeni automobil.
Karticu za reprezentaciju.
Budžet za putovanja.
I očito dovoljno samopouzdanja da tim novcem vodi moju najbolju prijateljicu po hotelima.
Ivana je pokazala nekoliko stavki.
“Rovinj. Opatija. Zadar. Zagreb. Sve prijavljeno kao poslovni troškovi.”
“Jesu li imali poslovne sastanke?”
“Interna revizija tek treba utvrditi.”
“Otac već zna?”
“On je upravo zbog tih troškova i pokrenuo provjeru.”
Spustila sam pogled.
Dakle, ono što je Luka na videu zvao “revizijom prije promocije” nije bilo ono što je mislio.
Otac nije provjeravao je li spreman za višu poziciju.
Provjeravao je gdje nestaje novac.
“Može li dobiti otkaz?”
Ivana me strogo pogledala.
“To neće biti tvoja odluka.”
“Znam.”
“Ako revizija pokaže zlouporabu sredstava ili težu povredu radnih obveza, tvrtka će postupati prema tome. Ne zbog nevjere.”
“Još bolje.”
Nisam htjela da Luka poslije priča kako mu je osvetoljubiva žena uništila karijeru.
Ako ju je uništio, željela sam da na papiru piše njegov vlastiti razlog.
Maja me nazvala oko podne.
Nisam se javila.
Poslala je poruku:
“Jesi dobro stigla sinoć?”
Gledala sam ekran.
Dvadeset godina bila sam osoba kojoj bi ona prvo napisala kad je tužna, bolesna, zaljubljena, gladna ili prestrašena.
Sad je provjeravala jesam li slučajno otkrila da mi spava s mužem.
Odgovorila sam:
“Jesam.”
Odmah:
“Baš si mi bila nekako čudna.”
“Umorna sam.”
“Hoćemo sutra na kavu?”
Nasmiješila sam se.
“Može.”
Sutradan smo sjedile u istom kafiću u kojem smo godinama slavile rođendane.
Maja je došla s mojom narukvicom na ruci.
Da.
U glavi sam je već počela zvati mojom.
Ne zato što sam je htjela natrag.
Nego zato što je plaćena novcem s našeg bračnog računa.
“Kako je put?” pitala je.
“Naporno.”
“Luka se baš žalio da mu nedostaješ.”
Pogledala sam je.
“Ozbiljno?”
“Da.”
Uzela je šalicu.
“Baš ste slatki.”
Bilo je gotovo impresivno.
“A ti?”
“Što ja?”
“Taj kolega.”
Zakašljala se.
“Nema tu ništa ozbiljno.”
“Šteta.”
“Zašto?”
“Lijepo te daruje.”
Pogled joj je odmah pao na narukvicu.
“Nika…”
“Što?”
“Zašto ti je ona toliko zanimljiva?”
“Jer je lijepa.”
Nasmiješila sam se.
“Luka je prošli mjesec kupio istu.”
Njezina ruka ostala je iznad šalice.
Samo jednu sekundu.
Onda se nasmijala.
“Pa vjerojatno ih ima pola grada.”
“Vjerojatno.”
Nisam joj rekla ništa drugo.
Htjela sam vidjeti što će napraviti.
Nakon kave otišla je ravno Luki.
Privatni istražitelj fotografirao ih je kako ulaze u njegov automobil.
Četrdeset minuta poslije Luka me nazvao.
“Bok, ljubavi.”
Glas mu je bio mekan.
“Kad se vraćaš?”
“Već sam se vratila.”
Tišina.
“Što?”
“Sinoć.”
“Zašto mi nisi rekla?”
“Bila sam umorna.”
“Gdje si sad?”
“Po gradu.”
Još jedna kratka tišina.
“Vidimo se doma?”
“Naravno.”
Kad je navečer ušao, izgledao je normalno.
Previše normalno.
Poljubio me u obraz.
“Zašto si došla ranije?”
“Završila sam.”
“Jesi li vidjela Maju?”
Pogledala sam ga.
“Jesam.”
Skočio je prebrzo.
“Kako je?”
“Dobro.”
“Mislim… jer si rekla da si bila po gradu.”
“Zašto te zanima?”
“Nika, nemoj biti čudna.”
Tako.
Prvi napad.
Nisam odgovorila.
Večerao je juhu koju sam skuhala dan prije puta.
Dok je jeo, pregledavao je mobitel.
Jednom se nasmiješio.
Znala sam kome.
Nekada bi me ta scena ponizila.
Sad sam razmišljala koliko je nevjerojatno da čovjek može sjediti za tvojim stolom, jesti tvoju hranu i istodobno drugoj ženi pisati da mu “više nisi korisna”.
U ponedjeljak je otišao na posao u novoj košulji.
“Danas imam važan sastanak.”
“Promocija?”
Iznenadio se.
“Otkud ti to?”
“Samo pitam.”
Nasmiješio se.
“Možda.”
Popravila sam mu ovratnik.
“Držim fige.”
Kad je izašao, skinula sam vjenčani prsten.
Prvi put nakon sedam godina.
U deset sati Luka je sjedio u konferencijskoj sobi mog oca.
Očekivao je razgovor o direktorskoj poziciji.
Umjesto toga unutra su bili otac, direktor ljudskih resursa, interna revizorica i odvjetnik tvrtke.
Prema onome što mi je otac kasnije ispričao, Luka je još pokušao biti opušten.
“Je li ovo malo ozbiljno za razgovor o novoj funkciji?”
Nitko se nije nasmijao.
Revizorica je pred njega stavila račune.
“Možete li objasniti ovaj hotel u Zadru?”
“Klijent.”
“Koji?”
Luka je zastao.
“Ne sjećam se.”
“A ovaj u Opatiji?”
“Bilo je više sastanaka.”
“Prema putnom nalogu trebali ste tog dana biti u Čakovcu.”
Nije odgovorio.
Otvorila je još jednu mapu.
“Na nekoliko privatnih boravaka korištena je kartica društva.”
Luka je tada shvatio.
“Čekajte.”
Pogledao je mog oca.
“Je li Nika nešto rekla?”
Otac mu je odgovorio:
“Ovo nema veze s mojom kćeri.”
“Naravno da ima.”
“Ne.”
Gurnuo je izvještaj prema njemu.
“Ovo ima veze s tvojim računima.”
Njegova navodna promocija završila je internim postupkom.
Privremeno su mu ukinute ovlasti i pristup dijelu poslovnih sustava dok se provjera ne završi.
Nekoliko tjedana poslije, nakon što su troškovi potvrđeni i Luka nije mogao opravdati dio njih, tvrtka je s njim raskinula radni odnos u postupku koji su vodili njihovi pravnici.
Nisam bila prisutna.
Nisam nazvala tatu ni jednom da pitam:
“Je li gotovo?”
Nisam morala.
Maja je istog ponedjeljka dobila sasvim drugu kuvertu.
Ne iz moje ruke.
Od upravitelja nekretnine.
Ugovor za stan približavao se isteku i tvrtka ga nije namjeravala produžiti.
Ništa izvan zakona.
Ništa preko noći.
Samo kraj pogodnosti koju je godinama imala zato što je bila osoba za koju sam se ja zauzimala.
Nazvala me u 12:17.
Javila sam se.
“Nika!”
Glas joj je bio oštar.
“Što si napravila?”
“Što se dogodilo?”
“Nemoj se praviti glupa!”
“Ne pravim se.”
“Moram iseliti iz stana.”
“Kad ti istječe ugovor?”
Zašutjela je.
“Zašto pitaš kao da ne znaš?”
“Zato što nisam vlasnica stana.”
“Tvoj otac jest!”
“Tvrtka je.”
“Nika…”
Glas joj je puknuo.
“Dvadeset godina smo prijateljice.”
Tu sam se prvi put stvarno nasmijala.
“Jesmo li?”
Tišina.
“Što to znači?”
“Ništa.”
“Nika, reci mi što znaš.”
“Što bih trebala znati?”
“Ja…”
Nije mogla izgovoriti.
“Reci.”
“Ne znam o čemu govoriš.”
“Odlično.”
Spustila sam slušalicu.
Prva osoba koja se slomila bio je Luka.
Došao je kući tog popodneva ranije nego inače.
Vrata su se zalupila.
“Nika!”
Sjedila sam u dnevnom boravku.
Na stolu tri fascikla.
Jedan za razvod.
Jedan s privatnim dokazima.
Jedan s popisom zajedničke imovine i troškova.
Stao je kad ih je vidio.
“Što je ovo?”
“Sjedi.”
“Jesi li ti sve rekla svom ocu?”
“Nisam mu morala objašnjavati račune.”
“Nika, ovo je moje radno mjesto!”
“Bilo je.”
Problijedio je.
“Znači ti znaš.”
“Da.”
“Koliko?”
Gurnula sam tablet prema njemu.
Na ekranu njegov prvi poljubac s Majom.
Moj dvadeset treći rođendan.
Luka je ostao bez riječi.
Pustila sam sljedeći video.
Hotelska soba za vrijeme poplave.
Sljedeći.
Poljubac u automobilu.
Sljedeći.
Koncert.
Na kraju onaj posljednji.
“Onda Nika više neće biti korisna.”
Zatim njegov smijeh:
“Dok njezin otac sve plaća, zašto bismo žurili?”
Luka je zatvorio oči.
“Nika…”
“Nemoj.”
“To nije kako izgleda.”
“Molim te.”
Nagnula sam se unatrag.
“Objasni mi kako izgleda osamdeset tri videa.”
“Napravio sam užasnu pogrešku.”
“Osamdeset tri puta?”
“Nisam mislio…”
“Trajalo je godinama.”
“Znam.”
“Prvi poljubac bio je na mojem rođendanu.”
Spustio je pogled.
“Znam.”
“Dok sam vam donosila tortu.”
“Nika…”
“Jesi li je ikad volio?”
Zašutio je.
To je bio odgovor.
“Dobro.”
Gurnula sam mu kuvertu.
“Zahtjev za razvod i dopis moje odvjetnice.”
Pogledao me.
“Ne možeš ovako završiti sedam godina.”
“Ti si ih završavao video po video.”
Uhvatio se za glavu.
“Maja mi ništa ne znači.”
Tada sam ga prvi put pogledala s pravim gađenjem.
“Nemoj mi to govoriti kao da mi pomaže.”
“Kunem ti se.”
“Znači izdao si me s mojom najboljom prijateljicom zbog žene koja ti ništa ne znači?”
Nije imao odgovor.
Tada je zazvonilo na vratima.
Maja.
Naravno.
Uletjela je čim sam otvorila.
“Nika, molim te, samo me saslušaj.”
“Ne.”
“Dvadeset godina!”
“Stalno ponavljaš taj broj.”
Oči su joj bile pune suza.
“Zato što mi znači!”
“Onda mi objasni video s mog rođendana.”
Pogledala je Luku.
On nju.
Već tada sam znala što slijedi.
Prvo su stajali na istoj strani.
Onda su osjetili da ih više ništa ne štiti.
“On me prvi poljubio”, rekla je Maja.
Luka je naglo podigao glavu.
“Što?”
“Jesi!”
“Ti si me mjesecima provocirala!”
“Jer si mi govorio da ti je brak mrtav!”
“Ti si govorila da ona ništa ne primjećuje!”
Gledala sam ih.
Dvadeset godina prijateljstva.
Sedam godina braka.
Raspalo se za manje od jedne minute čim je trebalo podijeliti krivnju.
“Majo.”
Okrenula se prema meni.
“Da?”
“Zašto?”
Otvorila je usta.
Zatvorila.
“Ne znam.”
“Pokušaj.”
Počela je plakati.
“Cijeli život si imala sve.”
Ta me rečenica iznenadila više od nevjere.
“Što?”
“Roditelje.”
Glas joj je drhtao.
“Novac. Školu. Ljude koji te štite. Posao kad god poželiš. Kuću. Luku.”
“Pa si uzela njega?”
“Nisam tako mislila.”
“Kako si mislila?”
“Jednom sam samo htjela da netko izabere mene prije tebe.”
Stajala sam potpuno mirno.
Sve godine u kojima sam se pitala je li sita.
Ima li za školarinu.
Može li platiti grijanje.
Treba li joj posao.
Treba li stan.
A ona ih je očito pamtila drukčije.
Kao dokaz da sam imala više.
“Majo, ja sam te birala prije sebe pola života.”
Počela je jače plakati.
“Znam.”
“Ne.”
Odmahnula sam glavom.
“Da znaš, ne bi ovo napravila.”
Luka je pokušao intervenirati.
“Ovo je između nas troje.”
Okrenula sam se prema njemu.
“Ne.”
Pokazala sam na vrata.
“Između vas dvoje više nije moja stvar.”
Razvod nije završen za jedan tjedan.
Trajao je mjesecima.
Luka je pokušao tvrditi da određeni troškovi pripadaju zajedničkom životu.
Moja odvjetnica ih je razdvojila.
Hotelske noći s Majom nisu bile bračni trošak koji sam bila dužna prihvatiti.
Novac potrošen s privatnog računa dokumentiran je.
Pokloni su ostali njezini ako su bili valjano darovani, ali to nije značilo da nema posljedica za novac koji je Luka bez dogovora uzimao iz zajedničkih sredstava.
Nisam “uzela” narukvicu.
Nisam je htjela.
Njezina vrijednost samo je ušla u financijsko razračunavanje.
Maja se iselila kad joj je ugovor završio.
Otac joj nije dao drugi stan.
Nije joj pronašao novi posao.
Nije joj više plaćao ništa.
Kad me mama pitala je li mi žao, odgovorila sam:
“Ne želim da pati.”
“Ali?”
“Više nisam osoba koja će je spašavati od posljedica vlastitih odluka.”
To je bila razlika.
Luka je nakon gubitka posla dugo pokušavao uvjeriti ljude da mu je moj otac uništio karijeru zbog razvoda.
Problem mu je bio interni izvještaj.
Datumi.
Računi.
Troškovi.
Potpisi.
Nije ga srušila moja riječ.
Srušila ga je dokumentacija koju je sam ostavio.
A najčudnije?
On i Maja nisu ostali zajedno.
Tri mjeseca nakon našeg razlaza prestali su se viđati.
Ona je preko zajedničke poznanice rekla da je Luka “postao ogorčen”.
On je tvrdio da je Maja “oduvijek samo htjela njegov status”.
Kad sam to čula, nisam osjećala zadovoljstvo.
Samo neku praznu ironiju.
Godinama su mislili da njihova veza mora biti velika ljubav jer je zabranjena.
Kad više nije bilo mene kojoj su lagali, mojih roditelja čije su pogodnosti koristili ni tajnosti koja ih je uzbuđivala, ostali su samo njih dvoje.
Očito nije bilo dovoljno.
Gotovo godinu dana poslije srela sam Maju u trgovini.
Bila je sama.
Stajale smo nekoliko metara jedna od druge.
Prva je progovorila.
“Nika.”
“Bok.”
Pogledala me dugo.
“Ponekad se sjetim kako si sa sedamnaest godina došla po mene kad nisam imala što jesti.”
Nisam odgovorila.
“Nisam zaboravila.”
“Jesi.”
Odmah je spustila pogled.
“Možda.”
“Ne, Majo.”
Glas mi nije bio ljut.
“To je jedino objašnjenje koje mi još ima smisla.”
Oči su joj se napunile suzama.
“Možeš li mi ikad oprostiti?”
Razmislila sam.
“Možda jesam.”
Podigla je pogled.
“Ali oprost ne znači da te želim natrag u svom životu.”
To ju je boljelo.
Vidjela sam.
Ali prvi put nisam potrčala ublažiti joj bol.
Samo sam kimnula i otišla.
Na izlazu mi je zazvonio mobitel.
Otac.
“Večera kod nas?”
Nasmiješila sam se.
“Dolazim.”
“Hoćeš da ti mama ostavi nešto posebno?”
“Ne treba.”
“Dobro.”
Prije nego što je prekinuo, rekao je:
“Nika?”
“Da?”
“Jesi dobro?”
Pogledala sam kroz staklena vrata prema ulici.
“Jesam.”
I stvarno sam bila.
Dvadeset godina mislila sam da prijateljstvo znači ostati uz nekoga bez obzira na sve.
Sedam godina mislila sam isto za brak.
Na kraju sam naučila nešto jednostavnije.
Postoje ljudi za koje se boriš.
I postoje ljudi od kojih se jednom moraš prestati spašavati.
