1. dio
—Ako me istinski voliš, nećeš pitati koliko im krvi treba. Samo to učini za mene.
To je bila Diegova posljednja poruka prije nego što mi je medicinska sestra stavila iglu u ruku.
Četrdeset minuta kasnije napustio sam područje banke krvi privatne klinike u Santa Feu, Mexico Cityju, sa slabim nogama, bijelim zavojem zalijepljenim za lakat i apsurdnom sigurnošću da sam upravo pomogao spasiti čovjeka s kojim sam bio tri godine.
U 2:17 ujutro, Bruno, jedan od njegovih najboljih prijatelja, nazvao me uplakani.
Prema njegovim riječima, Diego je doživio nesreću vozeći sportski automobil na privatnoj stazi u blizini Querétara.
—Valerija je jako bolesna. Izgubila je puno krvi. Pitala je za tebe prije operacije.
Nisam mislio/mislila.
Nisam oklijevao/la.
Uzeo sam taksi, prešao pola grada i potpisao svaki papir koji su mi stavili pred nos.
Diego Cárdenas bio je sin poznate obitelji u Lomas de Chapultepecu.
Bila sam Valeria Torres, kći računovođe iz Toluce i učiteljice u osnovnoj školi.
Tri godine sam se naučio osjećati sretnim što me je netko poput njega izabrao.
To sam mislio do tog jutra.
Dok sam tražio lift, vidio sam medicinsku sestru kako gura mali medicinski hladnjak.
S jedne strane bila je naljepnica.
VALERIA TORRES.
Moje ime.
Pratila sam je iz znatiželje.
Ušao je u sporednu sobu.
Iz hodnika sam ga vidio kako vadi vrećicu s mojom krvlju.
I spustila ga je u crveni kontejner za biološki otpad.
Ostao sam nepomičan.
Mislio/la sam da mi se vrti u glavi.
Da sam krivo pročitao/pročitala.
Tada sam čuo smijeh iz VIP sobe.
Vrata su bila odškrinuta.
— Ne mogu vjerovati da je opet pao.
Prepoznao sam Brunov glas.
Napravio sam dva koraka.
Izgled.
Diego je ležao na krevetu.
Nema ozljeda.
Bez kisika.
Bez gipsa.
Njegova kosa nije bila čak ni raščupana.
U jednoj je ruci imao kavu, a u drugoj mobitel.
Bruno, Emiliano i nekoliko njihovih prijatelja bili su u blizini.
„Koji je ovo bio broj?“ upitao je Emiliano.
Bruno je podigao ruku.
— Devedeset i šest.
Svi su se smijali.
Osjetio sam kako se nešto u meni tiho slomi.
„Ona s narukvicom bila je bolja“, rekla je jedna. „Natjerali smo je da je traži četiri sata po kiši.“
Diego se nasmiješio.
Sjetio sam se te noći.
Nazvao me je u očaju jer je navodno izgubio narukvicu koju sam mu poklonila za godišnjicu.
Tražio sam ga gotovo do 3 ujutro u parku Parque México.
Sljedećeg dana sam se probudio s temperaturom.
—A što je bilo kad smo ga uvjerili da je Diego na intenzivnoj njezi? — dodao je drugi.
Stavio sam ruku na usta.
Cijelu sam noć proveo sjedeći u kapeli.
Moljenje.
Plač.
Molila se Bogu da joj ne oduzme čovjeka kojeg je voljela.
Ali Diego nikad nije bio bolestan.
Zatim su spomenuli optužbu za plagijat koja me zamalo koštala sveučilišne diplome.
Godinama sam vjerovao da je to administrativna pogreška.
Sada sam otkrio da je netko namjerno poslao lažne dokumente.
Propustio/la sam ceremoniju dodjele diplome pokušavajući dokazati da nisam prepisao/la svoj diplomski rad.
„Još samo tri“, rekao je Bruno.
Smijeh je postupno utihnuo.
—Kad dođemo do devedeset devete, gotovo je.
-A onda?
Bruno je pogledao Diega.
—Diego ostavlja Valeriu i vraća se Camili.
Camila de la Vega.
Osjećao sam se hladno.
Četiri godine ranije, Camila i ja smo se natjecale na nacionalnom sveučilišnom prvenstvu u suvremenom plesu u Guadalajari.
Bila je favoritkinja.
Imao je privatne trenere, sponzore i prezime koje se pojavljivalo u društvenim časopisima.
Imao sam neke zakrpane cipele, a moji roditelji su sjedili u trećem redu.
Pobijedio/la sam.
Camila je bila druga.
Nikad nisam zamišljao da ta noć ima ikakve veze s Diegom.
—Valeria je uzela trofej koji je pripadao Camili — rekao je Emiliano.
„Zato je Diego počeo hodati s njom“, odgovorio je Bruno. „Prvo ju je morao natjerati da se zaljubi u njega. Onda ju je morao natjerati da plati.“
Naslonio sam se na zid.
Tri godine.
Tri godine pokušavam shvatiti zašto Diego može biti šarmantan jedan tjedan, a okrutan sljedeći.
Tri godine vjerovanja da sam previše osjetljiva.
Previše intenzivno.
Previše nesigurno.
Tada sam čuo njegov glas.
— Ne pretjerujte. Valerija se sama uvlači u takve situacije. Nitko je ni na što ne prisiljava.
Nije bilo krivnje.
Nema srama.
Samo ravnodušnost.
Pomaknuo sam se unatrag prije nego što su me mogli vidjeti.
Napustio/la sam kliniku.
Sjeo sam na betonsku klupu pored parkirališta i promatrao modricu koja mi se počela stvarati na ruci.
Moj telefon je vibrirao.
Bila je moja mama.
— U redu, tvoj tata je već potpisao ugovor za kuću u Méridi. Selimo se sljedeći tjedan. Još uvijek ima sobe za tebe.
Mjesecima su me molili da idem s njima.
Uvijek je davao isti odgovor.
Ne mogu ostaviti Diega.
Pogledao sam svoju ruku.
Razmišljao sam o devedeset i šest poniženja pretvorenih u zabavu za skupinu muškaraca koji su mislili da su nedodirljivi.
-Majka.
-Da?
— Sačuvaj tu sobu za mene.
Spustio sam slušalicu.
Sekundu kasnije stigla je poruka od Diega.
„Dođi sutra k meni. Još imamo tri stvari za obaviti.“
Nisam znao što su brojevi 97, 98 i 99.
Ali tog poslijepodneva otkrio sam da posljednja nije bila samo šala.
To je bilo nešto smišljeno da me uništi pred svima.
2. dio: Te noći sam iz ormara svog stana u naselju Del Valle izvadio dva kofera.
Prvi put u tri godine nisam razmišljao o tome kako popraviti svoju vezu.
Razmišljao sam kako da se izvučem iz toga.
Sačuvao sam dokumente, odjeću i fotografije.
Na dnu kutije pronašao sam srebrne cipele s kojima sam osvojio to prvenstvo.
Držao sam ih nekoliko sekundi.
Godinama me Diego uspijevao natjerati da se osjećam krivom zbog tog trijumfa.
Ostavio sam ih pored kante za smeće.
U 2 sata ujutro netko je pokucao na moja vrata.
— Valerija, otvori.
Diego.
Približio sam se bez skidanja sigurnosne brave.
-Otići.
-U čemu je stvar?
Njegov ton nije zvučao zabrinuto.
Zvučao je ljutito.
— Čuo sam te u klinici.
Tišina.
Zatim je upitao:
— Tko ti je rekao?
To je bilo dovoljno.
Nije me pitao jesam li dobro.
Nije ništa porekao.
Samo sam htio pronaći izdajnika.
— Čuo sam ih sve.
— U redu, vjerojatno ste krivo shvatili.
— Uzeli su mi krv zbog nesreće koja se nikada nije dogodila.
— Bila je to šala.
Buljio sam u vrata.
— Šala?
—Nitko te nije prisiljavao da doniraš.
Te su riječi ugasile ono malo što je ostalo od moje ljubavi prema njemu.
-U pravu si.
Diego je šutio.
— Nitko me nije prisilio.
Udahnuo sam.
— I nitko me ne prisiljava da ostanem s tobom.
Kratko se nasmijao.
—Nećeš zbog ovoga prekinuti trogodišnju vezu.
— Već sam ga završio/la.
Pokucao je na vrata.
— Nakon svega što sam učinio za tebe.
— Reci mi jednu stvar koju si učinio/učinila za mene.
Odmah je odgovorio.
—Otvorio sam ti vrata svog kruga.
Cijenila bih tu frazu i prije.
Te noći sam se sramila što sam tako dugo prihvaćala tako malo.
Skinula sam ogrlicu koju mi je poklonio za našu prvu godišnjicu i gurnula je ispod vrata.
— Uzmi i to.
— Požalit ćeš ovo, Valerija.
Čula sam kako mu se koraci udaljavaju.
Moji roditelji su stigli ujutro.
Tata je vidio modricu na mojoj ruci.
Je li Diego imao ikakve veze s tim?
Klimnuo sam glavom.
Nije pitao za detalje.
Nosio je samo još jednu kutiju.
Mama je pronašla moje plesne cipele.
— Zar ne dolaze?
— Ne želim ih više vidjeti.
Stavila ih je u kutiju.
—Zatim ih čuvajte sve dok više ne budu pripadali tom sjećanju.
Te noći smo spavali u hotelu blizu aerodroma.
U 10:34 primio sam poziv s nepoznatog broja.
— Valerija, nemoj spuštati slušalicu.
Poznavao sam taj glas.
Kamila.
-Što želiš?
—Rekao sam ti da nisam znao za krv.
Bez humora sam se nasmijao/la.
— Kakvo olakšanje. Tada si znao samo za mala poniženja.
Nije odgovorio.
„Znao sam neke stvari“, priznao je. „I bilo je pogrešno.“
Je li Diego sve ovo učinio za tebe?
Camili je trebalo nekoliko sekundi.
-Ne.
Sjeo sam u krevetu.
— Kako to misliš, ne?
—Kad sam izgubio to natjecanje, plakao sam cijelu noć. Onda sam nastavio sa svojim životom.
— Zašto onda?
— Jer si pobijedio/pobijedila.
— To već znam.
— Ne razumiješ.
Glas joj se promijenio.
—Diego nije mogao podnijeti da djevojka bez poznatog prezimena, bez novca i bez veza javno porazi nekoga iz našeg kruga.
Osjećao sam mučninu.
“Nikad nije želio osvetu. Htio te je kazniti jer si pokazao da i ljudi poput nas mogu izgubiti.”
Zurio sam u tamu.
— Zašto me sad zoveš?
Camila je duboko udahnula.
—Jer su sutra planirali izvesti broj 99.
— Što su namjeravali učiniti?
—Diego je sačuvao dokaze o svemu.
— Kakve dokaze?
—Fotografije na kojima plačeš. Skriveni videozapisi. Snimke zaslona. Audio zapisi. Datumi.
Osjetio sam kako mi telefon klizi iz ruke.
-Jer?
—Jer će ga sutra pokazati svojim prijateljima.
Nisam mogao/mogla govoriti.
— Htjeli su ti pokazati devedeset devet činova osvete, a zatim ti reći da je cijela vaša veza bila eksperiment.
Zatvorio sam oči.
Diego nije htio prekinuti sa mnom.
Htio me je vidjeti kako se slamam.
„Ima još nešto“, šapnula je Camila.
-Da?
—Diego ovo nije sam organizirao.
— Tko mu je pomogao?
Camila je izgovorila ime koje me povrijedilo više nego njezino vlastito.
—Matej.
Dio 3
Mateo je bio Diegov rođak.
On je također bio osoba koju sam smatrao svojim prijateljem unutar te obitelji.
Božić sam provela s roditeljima.
Donio sam lijekove mami kad je imala gripu.
Jednom je ostao sa mnom šest sati na hitnoj dok je Diego rekao da je previše zauzet.
Nekoliko minuta nakon što je spustila slušalicu, Camila mi je počela slati snimke zaslona.
Deseci.
Zatim stotine.
Mateo je upravljao digitalnom datotekom pod nazivom „99“.
Svaki broj je imao datum.
Jedna uputa.
Jedan rezultat.
Broj 14.
„Uvjeri ga da je Diego zaboravio svoj rođendan.“
Broj 31.
“Sakrij svoju prezentaciju prije intervjua.”
Broj 47.
„Ostavi je da čeka dva sata u restoranu i uvjeri je da je pogriješila s datumom.“
Broj 81.
„Ismijati pred svima ručno izrađen dar.“
Svako sjećanje koje me ikada učinilo nespretnim pretvorilo se u plan.
Bilo je fotografija mene kako plačem u autu.
Videozapisi snimljeni iz daljine.
Audio snimke na kojima sam se ispričavao Diegu za stvari koje nikad nisam učinio.
Tada se pojavio broj 96.
“Lažna nesreća + darivanje krvi.”
U nastavku je bio Diegov odgovor.
„Uspjet će. Valeria bi učinila sve da misli da umirem.“
Otrčao sam u kupaonicu.
Povraćao/la sam.
Mama me je pronašla kako sjedim na podu.
Kleknuo je pokraj mene.
— Tri godine, mama.
Zagrlio me je.
— Tri godine mog života.
-Znam.
— Kako nisam mogao primijetiti?
Mama mi je maknula kosu s lica.
—Jer si tražila razloge da ga voliš. On je tražio načine da te povrijedi.
Tjedan dana kasnije stigli smo u Méridu.
Vrućina, nove ulice i buka kuće pune kutija činili su moj stari život vrlo dalekim.
Ali odlazak me nije odmah izliječio.
Nekih jutara mi je nedostajao Diego.
To je bio najgori dio.
Mogao sam se sjetiti jedne fine večere.
Putovanje.
Jednog poslijepodneva kada se činio istinski zaljubljenim.
Zatim sam otvorio snimke zaslona koje mi je Camila poslala.
Čitao sam broj 96.
I sjetio se tko je bio kad je mislio da ga nitko ne osuđuje.
Dobio sam administrativni posao u maloj prehrambenoj tvrtki.
Nije to bio posao kakav sam zamišljala u životu, ali mi je omogućio da dišem.
Dva mjeseca kasnije prošao sam pored plesne akademije u centru grada.
Stajao sam i gledao s prozora.
Učitelj je otvorio vrata.
— Tražiš li tečaj?
Porekao sam to.
— Plesala sam.
— To ne odgovara na moje pitanje.
Nasmiješila se.
Između.
Prvi razred je bio užasan.
Noge su mi bile ukočene.
Izgubio/la sam ravnotežu.
Pravio sam greške u pokretima koje sam prije mogao raditi zatvorenih očiju.
Ali sam se vratio/vratila.
I opet sam se vratio.
Malo-pomalo sam nešto shvatio.
Nikad nisam prestala voljeti ples.
Prestala je voljeti ono što joj je Diego učinio.
Šest mjeseci kasnije sudjelovao sam u maloj prezentaciji u kazalištu Armando Manzanero.
Moj tata je sve snimao telefonom.
Kao kad sam bio student.
Moja mama je plakala.
Kao one noći u Guadalajari.
Kolega je objavio trideset sekundi moje prezentacije na društvenim mrežama.
Redatelj iz neovisne tvrtke u Monterreyu vidio je video i pozvao me na audiciju za privremeni projekt.
Moj prvi impuls bio je da ga odbijem.
“Nisi dovoljan/dovoljna.”
Čuo sam tu frazu u glavi.
Ali taj glas više nije bio moj.
Pripadao je Diegu.
Prihvatio sam.
Dok se moj život počeo obnavljati, njegov se počeo raspadati.
Mateo i Diego su se svađali.
Nikad nisam znao točno zašto.
Važno je bilo to što je Mateo, pokušavajući ga povrijediti, podijelio dio dosjea “99” s nekoliko ljudi.
Snimke zaslona su počele kružiti.
Bivši kolege su priznali situaciju.
Lažna optužba za plagijat.
Intervju je bio uništen.
Izmišljeni pozivi.
Kad je priča o krvi izašla na vidjelo, klinika je pokrenula internu istragu.
Medicinska sestra koja je sudjelovala je suspendirana.
Diegoovi roditelji pokušali su obuzdati skandal.
Nisu mogli.
Bruno i Emiliano tvrdili su da je sve bila Diegova ideja.
Diego je rekao da su i oni sudjelovali.
Grupa koja mi se godinama smijala počela se uništavati pokušavajući se spasiti pojedinačno.
Nisam ništa učinio/la.
Nisam objavio imena.
Nisam pisao optužbe na društvenim mrežama.
Sačuvao sam sve dokaze i razgovarao s odvjetnikom.
Po prvi put, nisam trebao nikoga uvjeravati.
Sve su sami dokumentirali.
Godinu dana kasnije vratio sam se u Mexico City kako bih sudjelovao na sveučilišnoj konferenciji o emocionalnom nasilju i kontrolirajućim vezama.
Tjednima sam oklijevao/la prihvatiti.
Konačno sam shvatio da Diegu nisam želio pokloniti cijeli grad.
Popeo sam se na pozornicu.
Nisam spomenuo njegovo ime.
Govorio sam o granicama.
Od manipulacije.
Kako neki ljudi ljubav pretvaraju u beskrajni test gdje si uvijek ti taj koji mora nešto dokazati.
„Zdrava ljubav ne mora te tjerati da se osjećaš malim da bi se netko drugi osjećao važnim“, rekao sam. „A kada netko zahtijeva patnju kao dokaz odanosti, to nije ljubav.“
Kad je bilo gotovo, ugledao sam nekoga u stražnjem dijelu dvorane.
Diego.
Čekao je dok gotovo svi nisu otišli.
Približio se.
Izgledalo je drugačije.
Razrjeđivač.
Umoran/a.
—Valerija.
-Diego.
Gledao me je nekoliko sekundi.
– Dobro izgledaš.
-Dobro sam.
Spustio je pogled.
— Sve sam čuo/čula.
Nisam odgovorio/la.
— Bio sam okrutan prema tebi.
-Da.
Činio se iznenađenim što nisam pokušao to ublažiti.
—U tom trenutku sam mislio da popravljam ono što se dogodilo s Camilom.
Ispustio sam kratak smijeh.
— Namještanjem natjecanja na kojem ću pošteno pobijediti?
— Sad razumijem koliko to apsurdno zvuči.
— Uvijek je zvučalo apsurdno.
Ostao je šutjeti.
— Izgubio sam gotovo sve svoje prijatelje.
Nisam ništa rekao/rekla.
—Tata me je prestao financijski uzdržavati. Mateo više ne razgovara sa mnom. Camila se preselila u Španjolsku. Sve se raspalo.
Pogledao sam ga.
— To nije isprika.
Namrštio se.
-Da?
— Govoriš mi što si izgubio.
Duboko je udahnuo.
-Žao mi je.
— Koji?
— Koji što?
— Koji od devedeset i šest?
Zatvorio je oči.
— Za sve njih.
Nekoliko sekundi sam promatrao čovjeka koji je nekoć vjerovao da ima pravo odlučiti koliko boli mogu podnijeti.
Više nisam osjećao strah.
Niti zadovoljstvo.
Samo udaljenost.
— Možeš li mi jednog dana oprostiti?
Razmišljao sam o onoj klupi ispred klinike.
Na mojoj označenoj ruci.
Moja mama sjedi sa mnom na podu kupaonice.
Prvi put sam opet plesao.
—Ne znam je li važno oprostiti ti.
Prebacio sam torbu preko ramena.
—Važno je da te više ne moram mrziti da bih te držao podalje od svog života.
Počeo sam hodati.
—Valerija.
Zaustavio sam se.
— Jesi li bio sretan nakon što si me ostavio?
Pogledao sam niz hodnik ispred sebe.
—Učim biti sretan/sretna bez traženja dopuštenja.
Nastavio sam hodati.
Prije povratka u Méridu, navratio sam u specijaliziranu trgovinu.
Kupila sam nove plesne cipele.
Crnci.
Nema sjećanja.
Na aerodromu sam posljednji put otvorio fascikl s dokazima.
Spremio sam kopiju na vanjski tvrdi disk za sigurnosnu kopiju.
Onda sam ga izbrisao s telefona.
Diego je isplanirao devedeset devet činova osvete.
Mislio sam da će trebati još tri da me unište.
Nikada nije shvatio da je sve završilo na broju 96.
Jer je to bio prvi put da je jedan od njegovih planova proizveo upravo suprotno od onoga što je očekivao.
Nije me to učinilo da se osjećam manjim.
Konačno ju je uspio nagovoriti da ga vidi.
A kad sam prestala pokušavati dokazati da zaslužujem njegovu ljubav, prestala sam mu davati i moć da odlučuje koliko vrijedim.
