Naza Bešlagić (84) iz Brčkog jedna je od najstarijih džematlija u MZ Ivici. Iako rjeđe ide na teravih-namaz, posti svaki dan, a snagu joj, kaže, daju Allah, dž.š., i vjera.
– Otkad znam za sebe nisam propuštala post i namaz i tako i sada, teže mi jeste, ali nadura se nekako – ističe Bešlagić.
Porijeklom je iz sela Ljuta Bara u Crnoj Gori. Preživjela je dva rata, a za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je u izbjeglištvu u Cazinu. Zajedno s mužem, rahmetli Sadikom otišla je u Njemačku gdje su zaradili penziju, a u međuvremenu 1982. godine doselili su se u Brčko.
– Lijepo smo živjeli, ali uvijek smo radili zemlju i imali krave i ovce, klali kurban, postili ramazan, dok nas ovaj nesretni rat nije uhvatio, bili smo zarobljeni, pa su nas razmijenili, a onda je moj rahmetli Sadik preminuo u Gornjem Rahiću. Sada sam sama, nemam nikog osim rodbine koja me obilazi, ali zabavim se njivom, kokošima. Navečer pletem i slušam „Glas Drine“. Nekad zaplačem, a nekad i zapjevam – ističe Bešlagić.
I dok nas odvodi u svoj plastenik da nam pokaže kako je sve dobro rodilo, pripovijeda da malo šta od tog smije jesti.
– Uglavnom podijelim rodbini, komšijama. Rad čovjeka drži u životu. Lijenost nikome dobra nije donijela, a u našoj zemlji sve može uspjeti, samo ako zaroviš motiku – ističe Bešlagić.
