Jedan od takvih ljudi je Nikola Borić (38), rođen u Zaprešiću, čovjek visokih svjetonazora, visokoobrazovani mladić sa završenim kineziološkim fakultetom koji je prošao cijeli svijet, a danas živi u dva kvadrata slamnato-drvene kućice u divljini potpapučkih šuma, nadomak selu Kokočak blizu Orahovice, u Slavoniji.
Nikolin životni put za jednog mladog čovjeka uistinu je prebogat.
– Nakon završetka studija bavio sam se triatlonom, bio sam reprezentativac Hrvatske osam godina. Nakon toga bio sam trener, trenirao jako puno Hrvata, kasnije otišao van i nastavio raditi kao trener, pripremao sportaše u 20 različitih sportova. Radio sam sa Stjepanom Božićem šest godina i s njim uzeo svjetsku titulu, s Anom Sršen uzeo dva srebra u Sydneyju i Ateni, s Gordanom Kožuljem osvajao medalje, u Hrvatskoj sam stvorio prvake u 30 različitih sportova. Onda sam počeo raditi za jednog američkog menadžera i otišao raditi u Maroko s pobjednikom Dijamantne lige na 1500 metara, radio s više od 100 Etiopljana, s Kenijcima pobjednicima maratona u New Yorku i Parizu, Dubaiju, Londonu, a nakon toga radio sam za tursku i azerbajdžansku atletsku reprezentaciju – počeo je priču Nikola.
No ono najzanimljivije tek dolazi. Nikola je u vrijeme svog posla živio u hotelima sa sedam zvjezdica, prošao sve kontinente i živio na visokoj nozi. No, to nije ono što je njegovo srce htjelo.
Želio je duševni i životni mir. Sve to ostavio je iza sebe, vlastitu firmu vrijednu nekoliko milijuna dolara u Kini poklonio je prijatelju za rođendan i krenuo pronaći svoje mjesto pod suncem.
Osam godina tražio je idealnu lokaciju po cijelom svijetu i našao mali Kokočak blizu Orahovice.
– Mene je divljina vukla cijelo vrijeme. Ja sam tražio gotovo devet godina lokaciju prema svojim željama. Sastavio sam popis što sve želim imati i prošao cijeli svijet i našao sve ovdje. Tražio sam mjesto u šumi s izvorima vode, potokom i gdje nema ljudi. Ovdje sam sve to našao i sada me svaki dan vodi srce i molitva. Možda odem danas popodne, a možda ostanem zauvijek, tako zapravo izgledaju moji planovi – nastavlja Nikola koji živi u dva kvadrata male nastambe od slame i blata, čiji su zidovi bale od sijena, a krov od letava.
Unutra ima jednu bačvu u koju naloži vatru, spava na balama sijena na kojima su podmetači za stolice. Ono što je najintrigantnije, Nikola jede samo jednom tjedno, ali redovito održava higijenu.
– U principu, jelo mi ne treba, moja mačkica pojede više od mene. Hranim se iz drugih izvora, redovno se molim i meditiram, od četiri do šest sati svaki dan, i to mi je hrana. Bog mi sve daje što mi je potrebno. Pitali ste me za higijenu, kupam se u potoku. Evo, sada preko zime iz sela sam dobio i kadu pa ispod nje vani naložim, ulijem vodu i kupam su u toplijoj vodi. Ovdje sve radim od prirodnih materijala u krugu od 200 metara što mogu naći. Pokušavam živjeti samoodrživo, imam neku viziju da ovdje napravim neki botanički vrt i neku permakulturu, sklad prirode i životinja, dakle ograničeni broj životinja da se ne uništavaju priroda i biljke. No, kažem ja, nikad ne znam kako ću se ujutro probuditi. Danas uživam u ovoj prirodi, okružuju me divlje životinje, svinje, srne i jeleni, ptice, vodene kornjače i rakovi, nekako ipak mislim da ću ovdje živjeti zauvijek – priča osebujni Nikola koji je već jednom živio u sličnim uvjetima.
