Poezija na blogovima, na raznim web stranicama, poezija na zidovima (grafiti) to su čitavi svjetovi čije dimenzije nismo u stanju ni sagledati.
Moglo bi se reći, poezija je danas postala stvarnost svakodnevnoga življenja, sveprisutna činjenica, tako da su srušene sve iluzije i zablude o tome ko piše poeziju.
Pišu i sretni i nesretni, i zaljubljeni i ostavljeni, pišu i mladi i stari, i muškarci i žene, poeziju doista svi pišu.
Iz naše prelijepe Župe, mnogo je Bošnjaka koji su svojim pjesmama oslikavali naš zavičaj, naše običaje, kulturu, postojanost…
Među njima je i Nedžip Fazlija iz Nebregošta, koji živi i radi u Njemačkoj.
Pjesmom ” Župo moja, zemljo mila “, Fazlija je pokazao da pjesme nisu puki produkti inspiracije, nego plod marljivog konstruiranja pjesmotvorne građevine… od temelja do zvijezda i nazad.
Dunjo ispod Šar planine
kapi znoja mokrog čela
dižu nebu do visine
kao zvjezde tvoja sela.
Grliš nas u krilo blago
dobra naša mati stara
kad ti ode čedo drago
za svakim bi zaplakala.
Odoh i ja na daleko
ostala si tužna bila
al ti zbogom nisam reko
Župo moja zemljo mila.
U grudima ovim mladim
ko buktinja vatra gori
dok ognjišta tuđa gradim
zarasli su moji dvori.
Daljina mi srce para
duša mi ko hladna stjena
budi jaka zemljo stara
suzo moja sakrivena.
Evo tebi tvoga brata
preko polja, rjeke, brda
da te grli oko vrata
Župo moja zemljo tvrda.
Na poljima ću tvojim stati
golom rukom ako treba
klasje žita posijati
za koricu bjelog hljeba.
