Ljekovita dejstva muzike. Tako se šalio Douglas Adams kad je u svom “Vodiču kroz galaksiju za autostopere” opisivao plutonijsku rock grupu “Zona katastrofe”, najglasniji bend u galaksiji, a po mnogima i najveći izvor buke uopće.
Muzika, međutim, zaista ima ljekovita svojstva. I nije riječ o nikakvim poetskim prenemaganjima, nego o medicinskim, naučnim činjenicama.
Bilo da je riječ o posljedicama moždanog udara, povredama ili drugim oštećenjima u lijevoj polovici mozga, pa zbog toga nisu u stanju govoriti, nerijetko su u stanju pjevati i tako izgovarati riječi.
Često čak i bez ikakvog treninga. Nakon toga, samo je pitanje trenutka kad će se uz pomoć vježbi povratiti i normalan govor.
Kvaka je u tome da se centar za govor nalazi na lijevoj strani, a onaj za muziku na desnoj. Pa kad moždani udar onemogući pacijenta da govori, uz pomoć muzike, pjevanja i stručnih vježbi, mozak se naprosto može natjerati da premjesti centar za govor povezujući ga s muzikom. A ako je riječ još i o muzici koja kod pacijenta izaziva ugodu, koja mu se sviđa, mozak odjednom počinje ispuštati dopamin, prirodnu “drogu” koja izaziva osjećaj ugode, i odjednom mozak u svim dijelovima funkcionira bolje.
Istraživanja su pokazala i da izvođenje muzike, pa i pisanje pjesama, može pacijenta odvući od simptoma ovisnosti, čini ga snažnijim za odupiranjem želji za ponovnim posezanjem za drogom, alkoholom, cigaretama…
Muzika direktno utječe na neurotransmitere, prirodne hemikalije u našem mozgu pomoću kojih živčane ćelije prenose informacije jedna drugoj. Slično funkcioniraju i droge, samo što uz upotrebu mnogih od njih mozak prestaje proizvoditi vlastite neurotransmitere, osjeća da mu nije potrebno, i tu nastaje problem. Kad droge više nema u organizmu, mozak osjeća jezivi manjak i nije mu jasno zašto, nije u stanju u trenutku nadoknaditi manjak, a tijelo krizira i ne funkcionira kako treba. Tek nakon nekog vremena, kad prođe kriza, mozak se pribere, a u međuvremenu muzika može povisiti razine neurohemikalija na koje inače droge direktno utječu – dopamin, norepinefrin – i tako pomaže prebroditi krizu.
Nekad je zaista korisno odvrnuti Metallicu, AC/DC, Clash, Mozarta, Nirvanu…
Tajna se krije u tome da muzika ublažava stres tako što snižava razine hormona kortizola, a potom i pospješuje proizvodnju antitijela za različite bolesti.
Naravno, ovdje je riječ o smirujućoj glazbi, o onoj koja ne poziva na pobunu. Konvulzije Niti su sve konvulzije epileptične, niti sve epilepsije dovode do konvulzija. U svakom slučaju, muzika uveliko smanjuje učestalost konvulzija. Kojih god. A fenomen je primijećen i kod pacijenata koji su u komi. Pokazalo se da slušanje Mozarta na klaviru smanjuje aktivnosti mozga povezane s konvulzijama već pet minuta nakon početka slušanja. Zašto baš Mozart tako djeluje, ni danas nije jasno. Ali je činjenica. Mozart je inače dokazan i kao odlična tema za rast biljaka.
Postoji tek teorija, potpuno pjesnička, da supeorganizacija moždane kore rezonira s uzvišenom arhitekturom Mozartove muzike. Ali, koga briga. Glavno da djeluje.
Povratak izgubljenih sjećanja
Čak i kod pacijenata u posljednjim stanjima demencije, medicinski radnici primijetili su da muzika može vratiti neka sjećanja. Tajna je u tome da slušanje muzike aktivira različite dijelove u obije moždane polutke. Zato i jest izvedivo iznova progovoriti uz pomoć muzike i pjevanja. Jedan od dijelova mozga na koji mzika utječe je i hipokampus.
A kako je on zadužen za dugotrajnu memoriju, muzika ga provocira, pa provocira i uspomene, čak i osjećaje i stavove prema nekom događaju.
Prostorno rasuđivanje
I opet je favorit Mozart, posebno onaj na klaviru, ali i iz nekog razloga i druga glazba koja počiva na vibriranju žica, npr. gitare, pa makar bio i kakav pank. Ispalo je da takva muzika povećava IQ do devet postotnih bodova, a to doista nešto vrijedi.
Ni u ovom slučaju stručnjaci ne znaju što je u pitanju, samo da funkcionira.
Parkinsonova bolest
Pacijenti uslijed ove bolesti pate od grčeva mišića, problema s ravnotežom, a kad se muzika kod njih adekvatno primijeni, neki neurolozi će znati kako to izvesti, odjednom se simptomi ublažavaju.
Američki mediji pisali su prije dosta vremena o izvjesnoj Rande Davis koja je postigla to da si nabije slušalice u uši i, ako želi hodati brzo, sluša “Born in the USA”, a ako želi sporije “We are the champions”.
I kod hodanja i kod tih pjesama riječ je o pravilnim ritmovima, pa naučnici smatraju da neurološki sustav naprosto odgovara na podražaj koji dobiva slušnim putem i odjednom sve funkcionira. Ako još tko sumnja, zapitajte se odakle vam onako neodoljiva, ali baš neodoljiva želja da na koncertu, zabavi, u dnevnom boravku ili u kafiću, uz pravu muziku odjednom osjetite poriv da pocupkujete nogom, ljuljate se, plešete ili čak i plješćete i dižete ruke u zrak .
