Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čovjeku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da slijedi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtjev takozvanog čovjeka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su prije više vijekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vrijeme sasvim prećutno obavili oko vrata tog slijepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mjesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.
Napuštam zemlju, rekao sam sebi, sjedeći u tvrdoj fotelji, u kojoj se istina ne shvata ili sasvim jednostavno ne prihvata, i gdje je njena oprečnost jedina valuta. Napuštam zemlju u kojoj je Crkva dvolična i u kojoj socijalizam koji je zavladao izrabljuje, a umjetnost govori ono što je po njihovoj volji.
Napuštam zemlju u kojoj narod, vičan stupidnosti, dozvoljava da mu crkva zapuši uši, a država usta, i u kojoj sve što je meni sveto vijekovima završava u vladarskim kantama za đubre.
Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću otići iz zemlje u kojoj zapravo nemam više šta da tražim i u kojoj nikada nisam našao svoju sreću. Ako odem, otići ću iz zemlje čiji gradovi smrde, a stanovnici tih gradova su podivljali. Odlazim iz zemlje u kojoj je jezik prost, a oni koji taj prost jezik govore su, sve u svemu, postali duhovno neuračunljivi.
Odlazim iz zemlje, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, u kojoj su takozvane divlje zvijeri postale jedini uzor. Odlazim iz zemlje u kojoj i u po bijela dana vlada najmračnija noć i u kojoj su na vlasti zapravo još samo grlate analfabete.
Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću izaći iz klozeta Evrope, koji se nalazi u odbojno neutješnom i sasvim jednostavno nedopustivo prljavom stanju, rekao sam sebi.
Odlazim, rekao sam sebi sjedeći u tvrdoj fotelji, znači, ostavljam za sobom zemlju koja me godinama samo pritiska na najštetniji način i koja samo, u svakoj prilici, svejedno gdje i kada, podmuklo i zlobno vrši nuždu po mojoj glavi.
