Otišao mi muž na službeni put i kaže ne zna hoće se vratiti do navečer ili će ostati prespavati, ovisi kad završe s poslom. Već se približava večer, vidim ja, neće se vratiti.
Sva sretna sebi nagulim bijelog luka i najedem se, kad on zove i kaže: Oprosti što se nisam javio, žurio sam da završim što prije, evo za sat vremena sam doma.
Ulazi u stan, krene me poljubiti umalo da padne u nesvjest.
Kaže: normalne žene ljubavnika zovu, moja se najede češnjaka. Pa kako da te čovjek ne obožava.
Četiri sina, sva četiri otišla od kuće…
Jedan u Njemačku, dvojica se osamostalila nakon studija pa žive sami, četvrti se oženio a žena neće s nama.
Kuća stalno prazna, a mi već stari, nema ko da nam pomogne. Imamo veliku kuću i imanje u predgrađu, kao i jedan stan u centru grada, i planiramo da to ostavimo u dobrotvorne svrhe u testamentu.
Kad već oni o nama ne brinu, poslije svega što smo učinili da ih školujemo i od njih napravimo ljude, zašto bismo mi zbrinuli njih?
