Poslije samo pet izvođenja, tog oktobra 1969. godine, Tito je na jednom partijskom skupu, onako uzgred spomenuo i “Tikve”, njihovog autora i detalj koji je obilježio njegovu biografiju – “onaj što je bio na mramoru, na Golom otoku”. Predstava “Kad su cvjetale tikve” skinuta je s repertoara Jugoslovenskog dramskog pozorišta.
“Saznao je kulturni Beograd, jedan dan ranije, da će sutradan predstava biti zabranjena”, dobro pamti te dane akademik Dragoslav Mihailović. Sjeća se i da je, kada je sa suprugom pošao u JDP da pogleda šesto izvođenje, pozorište bilo u mraku, čuo se žamor, a ispred je bio veliki broj ljudi.
“Ispred pozorišta sretnem scenografa Vladislava Lalickog i pitam ga šta se dešava, a on kaže – predstava je zabranjena, zar nisi slušao danas, tebe je Tito napao”, ispričao je Mihailović za Oko magazin.
Da li se taj napad mogao da se očekuje? Da li su se posljedice mogle pretpostaviti? Jugoslovensko dramsko bilo je u to vrijeme pozozorište od prvorazrednog državnog značaja, osnovano ukazom Jospia Broza Tita i svaka riječ izgovorena na toj sceni imala je specifičnu težinu.
Od početka proba, u ljeto 1969, znalo se da državni vrh na “Tikve” ne gleda blagonaklono, iako, naizgled, nije bio uznemiren. Nije bila ni ekipa koja je predstavu pripremala. Ni tokom proba, ni poslije premijere, nisu razmišljali da partijski funkcioneri taj komad doživljavaju kao “nešto skaredno i neprijateljsko”.
Shvatili su to tek nešto kasnije i Miša Janketić, koji je igrao glavnog junaka, i novinar i publicista Pero Simić, koji je istraživao Titov arhiv.
“Tito je neposredno poslije premijere dobio informaciju Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda u kojoj se detaljno analizra situacija koja se doživljava kao veliki skandal u kulturi Beograda. Kaže se da je izvedena premijera, dramatizovan roman Dragoslava Mihailovića, da su kritike vrlo pozitivne i citiraju se neke kritike i romana i predstave, ali se onda pravi rez i kaže ‘nekoliko političkih radnika koji su gledali jednodušni su u mišljenju da je autor sudbinu jedne porodice, a posebno glavnog junaka, uzeo kao povod da plasira neprihvatljive političke stavove koji dovode u sumnju cjelinu politike Saveza komunista i Jugoslavije, ni manje ni više”, pričao je prije nekoliko godina Pero Simić, povodom novog izvođenja predstave “Kad su cvetale tikve”.
Ne tražim da ga hapsimo…
“Evo, na primjer, nedavno ste vi vid’li, tu neki komad, kazališne neke tikvice, ‘Kako cvate tikva’, ali ta njegova tikva, koji je to pisao, ne cvate, jer ona je, izgleda, potpuno gnjila, i tako dalje… gdje se blati naš društveni sistem, gdje se hoće na svaki način da se naše društvo prikaže kao društvo koje ne valja, to jest on ne govori da je to socijalizam. Neće socijalizam, nego nešto drugo. Znate vi šta on govori… A ko govori? Govori onaj koji je bio na mramoru, na otoku tamo, na Golom otoku. I većina tih ljudi, većina… to ih nema, mali broj, ali su vrlo glasni… Njih odmah obuhvata propaganda u inostranstvu, i piše: taj u Jugoslaviji piše… Jer, inače, u takvom jednom jednopartijskom sistemu, kako kaže, jugoslovenskom, ne bi mogao da to piše kad to ne bi bilo istina. Vidite, te stvari nama smetaju. Ljudi iz naše sredine pljuju na nas, pljuju na naše tekovine, i pljuju na naše žrtve koje smo dali, žive u našoj sredini, a već su jedanput se pokazali da ne vole ovu zemlju, da nisu, ovaj, ne spadaju u naše društvo, i sad već ponovo se javljaju. Onaj isti informbirovac koji danas ima pravo, ovaj, te stvari raditi. Dakle, to je stvar komunista. Mi ne smijemo sad ići na administrativno preduzimanje mjera. Mi moramo tražiti od komunista… Pa, bogamu, ima nas milion, milion komunista… Pa, mi moramo, odozdo treba da se te stvari… da se njega onemogući. Ja ne tražim da mi sad njega, šta ja znam, hapsimo, i tako dalje, nego – naprotiv – da bude glas javnosti onaj koji će njih onemogućiti da se bave takvim poslom”, rekao je Josip Broz Tito u Zrenjaninu 1969. godine.
“Carska se mora poštovati”
Bilo je to samo godinu dana poslije čuvene ’68, kada su svi vjerovali da su se pomjerile granice slobode u društvu. Malo ko je zaista mogao i pretpostaviti direktnu zabranu. Inače to nije bio Titov manir, prije toga samo je Branka Ćopića direktno spomenuo i to nekoliko godina ranije. Ipak, ma kako to paradoksalno zvučalo, i Mihailović je baš kao i Ćopić, maršalovu kritiku shvatao kao garant da će mu glava ostati na ramenima.
“U to vrijeme kobajagi neke male demokartizacije, ja sam znao, čak i ako sam prije toga imao neki strah, tad sam znao: ako napravim neku grešku, oni da me hapse i možda i ubiju, ali ako ne, onda znam da se carska mora poštovati i da mi neće ništa”, kaže Mihailović.
Pisac po Andrićevoj meri
Osim te čuvene Titove rečenice da ga neće hapsiti, Mihailović je uvjeren da ga je u to vrijeme štitio i Ivo Andrić. Akademik i nobelovac, pričalo se, zaštitinički se odnosio i prema Branku Ćopiću, Ćamilu Sijariću… A već te jeseni 1969. godine, kada je afera “Tikve” uveliko ključala i kada su u štampi počeli da se pojavljuju otvoreni napadi, Andrić je u Vranju, na Borinoj nedjelji, stao uz Mihailovića. Prisutnoj grupi pisaca predstavio je Mihailovića kao čovjeka u kojem je on “našao pisca za sebe”.
U to vrijeme, Mihailović je pisac tek nekoliko pripovjedaka i romana po kojem je napisao scenario za predstavu.
Kratki roman “Kad su cvjetale tikve” kasnije će postati kultni roman mnogih generacija. Kažu da je to bio i omiljeni roman Danila Kiša – naročito mu se dopadala prva rečenica.
Možda su zato “Tikve” i ostale ispod radara vlasti, sve dok nisu pretočene u predstavu i, progovorile sa scene i – postale mit. A možda zato jer je zadnja pošta bakar, koja je bila tek nagoveštaj u romanu, u predstavi postala jasna asocijacija.
Goli otok: 1948-1968-1988.
Goli otok prati Mihailovića pola vijeka u literaturi. U životu – dvije decije više. Tako on spaja dvije značajne godine – 1948. I sve ono što je ta godina uzrokovala sa 1968.
A onda je i 1988. godine, kada je postao redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti, Goli otok bio tema piščeve pristupne besjede. Kao što je tog decembra 1988. U SANU najavio, nastavio je da piše. Tokom narednih decenija, pisao je dokumentarno-publicističke zapise koje je sabrao u petoknjižje. Roman “Zlotvori” takođe ima istu temu, mada je to literatura, kako kaže pisac, a ne istorija.
“Teško je pisati o stvarima koje imaju svoju konstrukciju i evidenciju i brojke, a vi to ne znate, jer i dalje ne postoji otvorena dokumentacija Golog otoka za korišćenje u javnosti i publicistici”, kaže Mihailović.
Dragoslav Mihailović bio je i akter nesvaidašnjeg sudskog spora – tužio ga je njegov književni lik!
Dogodilo se to 70-ih godina prošlog vijeka, ubrzo po objavljivanju romana “Petrijin vijenac”. Jedna žena iz rudarskog naselja prepoznala je sebe u liku Petrije i optužila Dragoslava Mihailovića da je “ukrao njenu sudbinu”.
Pisac je i danas uvjeren da iza tog procesa bila UDBA. Sudski spor trajao je čak 13 godina kada je, konačno optužba za krađu sudbine odbačena.
