Plaćeni ubojica visok gotovo dva metra i trinaest centimetara provalio je kroz vrata luksuznog restorana, primio metak ravno u prsa, ali nije pao, nego je nastavio koračati ravno prema mladom, zgodnom mafijaškom šefu kojega sam posluživala. Petorica naoružanih muškaraca napustila su svojeg šefa i ostavila ga potpuno nezaštićenog. Ali nitko nije očekivao da će vitka, dvadesetčetverogodišnja konobarica početnica, koja je upravo razbila vinsku čašu vrijednu 400 dolara, biti jedina osoba spremna stati između njega i smrti.
Zovem se Lily Carter i radila sam u jednom od najekskluzivnijih restorana u New Yorku točno tri tjedna. Te večeri moj me voditelj rasporedio za stol broj devet, rezerviran za Victora Castellana, tridesetdvogodišnjeg milijardera čije je ime ulijevalo strah polovici grada.
Victor nije izgledao onako kako sam zamišljala mafijaškog šefa. Bio je nevjerojatno zgodan, s tamnom kosom, oštrim crtama lica, širokim ramenima i prodornim sivim očima zbog kojih bih postala nervozna svaki put kad bi pogledao u mojem smjeru.
Nažalost, nervoza me svladala.
Dok sam prilazila njegovu stolu, kristalna vinska čaša iskliznula mi je iz drhtavih prstiju i razbila se na mramornom podu.
Petorica muškaraca u skupocjenim odijelima odmah su se okrenula prema meni.
— Strašno mi je žao, gospodine Castellano — prošaptala sam, spuštajući se na koljena.
— Ostavi to.
Njegov duboki glas zaustavio me.
— Koliko dugo radiš ovdje?
— Tri tjedna, gospodine.
— I Marcus te rasporedio za moj stol?
Teško sam progutala slinu.
— Mogu ga zamoliti da pošalje nekoga iskusnijeg.
Victor me trenutak promatrao.
— Ne. Snaći ćeš se.
Nešto u njegovoj sigurnosti potaknulo me da ga pod svaku cijenu ne razočaram.
Sljedećih četrdeset minuta posluživala sam mu vino, mijenjala čaše i održavala ruke mirnima unatoč zastrašujućim muškarcima koji su ga okruživali.
A onda su ulazna vrata restorana uz tresak provaljena prema unutra.
Udarac je bio toliko snažan da mi je poslužavnik zamalo ispao iz ruku.
Kroz razbijeni ulaz zakoračio je najveći muškarac kojega sam ikada vidjela.
Bio je visok najmanje dva metra i tri centimetra, imao je golema ramena, obrijanu glavu i hladan izraz lica od kojega mi se želudac stegnuo.
Jedan od Victorovih tjelohranitelja posegnuo je za oružjem.
Div ga je udario prije nego što ga je uspio izvući.
Drugi tjelohranitelj ispalio je hitac.
Metak je pogodio neznanca ravno u prsa.
On se jedva trgnuo.
Umjesto toga, zgrabio je tjelohranitelja i bacio ga preko prostorije, tako da je svom silinom udario u šank.
Staklo se razletjelo na sve strane.
Žene su vrištale, stolice su se prevrtale, a prestravljeni gosti panično su se zavlačili pod stolove.
Ali golemi neznanac nastavio je hodati.
Ravno prema Victoru.
Pogledala sam prema stolu broj devet.
Ista petorica muškaraca koja su me ranije prestrašila sada su odjednom napuštala svojeg šefa.
Jedan je nestao kroz kuhinjska vrata, dok je drugi otpuzao iza prevrnutog stola.
Victor je ostao sjediti, s dlanovima položenima na bijeli stolnjak.
Na njegovu zgodnom licu nije bilo ni traga strahu, ali primijetila sam koliko snažno pritišće prstima površinu stola.
Tada je div posegnuo prema svojem pojasu.
Dugačak nož bljesnuo je pod svjetlima lustera.
Srce mi je divlje udaralo o rebra.
Izlaz kroz kuhinju nalazio se samo nekoliko koraka iza mene.
Mogla sam pobjeći.
Trebala sam pobjeći.
Ali nešto u meni odbijalo je krenuti u tom smjeru.
Umjesto toga, pažljivo sam odložila poslužavnik na najbliži stol i zakoračila prema Victoru.
Div me primijetio.
— Makni se, djevojčice.
Glas mu je zvučao poput šljunka koji struže po betonu.
Pogledala sam nož, a zatim njegove goleme ruke.
I odjednom sam prepoznala nešto u načinu na koji je stajao.
Nešto što sam vidjela godinama ranije.
Nešto što nitko u tom restoranu nije znao o meni.
Victor se napokon okrenuo prema meni.
— Lily, bježi odavde. Odmah.
Ali ja sam već posezala za jedinom stvari na pomoćnom stolu za posluživanje koja je mogla promijeniti sve.
Div se nasmiješio.
— Loša odluka, dušo.
A onda je jurnuo prema nama.
I prvi put te noći Victor Castellano vrisnuo je moje ime
Zgrabila sam tešku, neotvorenu bocu šampanjca i dugački, oštri metalni vadičep s pomoćnog stola.
Div je jurnuo, a ja sam prepoznala taj nespretni, ali smrtonosni prijenos težine. Bio je to grubi, sirovi stil borbe koji se uči u podzemnim arenama – isti onaj stil kojem me podučavao moj otac, bivši plaćenik, prije nego što sam pobjegla od te vrste života kako bih bila “samo obična konobarica”.
Umjesto da ustuknem ili pobjegnem vrišteći, zakoračila sam naprijed, ravno u njegov doseg.
Kada je zamahnuo nožem prema Victoru, sagnula sam se ispod oštrice i svom snagom zamahnula bocom šampanjca. Nisam gađala glavu, već njegovo lijevo koljeno, točno tamo gdje je bio oslonjen sav njegov teret. Začuo se odvratan zvuk pucanja, boca se rasprsnula u stotine komadića, a div je zaurlao i izgubio ravnotežu, padajući na jedno koljeno.
U istom djeliću sekunde, iskoristila sam njegov pad i zabila metalni vadičep duboko u živčani centar na njegovom desnom ramenu.
Nož mu je istog trena ispao iz utrnule ruke i uz zveket udario o mramorni pod. Prije nego što je div uspio shvatiti što ga je snašlo, iskoristila sam zamah, obavila noge oko njegovog vrata i polugom ga srušila na pod, pritisnuvši mu karotidnu arteriju dok nije izgubio svijest.
Restoranom je zavladala apsolutna, mrtva tišina. Jedini zvuk bilo je prestrašeno disanje gostiju ispod stolova i kapanje prolivenog šampanjca.
Polako sam ustala, otresla komadiće stakla s pregače i podigla pogled.
Victor Castellano i dalje je sjedio za stolom broj devet. Više nije stiskao bijeli stolnjak. Gledao me širom otvorenih, prodornih sivih očiju, a onda su mu se usne polako razvukle u opasan, fasciniran osmijeh.
Uzeo je netaknutu čašu vina sa stola, lagano je podignuo prema meni i tiho rekao: — Rekao sam da ćeš se snaći, Lily. Ali reci mi… koliko zapravo tražiš za satnicu? Jer upravo sam ostao bez petorice tjelohranitelja.
Ako ti se sviđa ovakav rasplet ili želiš da priča ode u nekom drugom smjeru, slobodno reci!
