Gonio putem seljak konja i na konju dvije vreće. Sustiže ga jedan ugladen građanin te upita:
– A šta ti je to u vrećama?
– U jednoj je žito a u drugoj kamenje – odgovori seljak. – A šta će ti kamenje? – opet će građanin. – Da mi ne krivi tovar! – mudro će seljak.
– Ama, za mila Boga – reče gradanin – kakva ti je ta pamet, pa da zaludu goniš vreću kamenja. Zar ti nije bilo lakše da žito u dvije vreće raspoloviš, pa tako natovariš i opet tovar ne bi vago, a duplo bi bio lakši!
– E, Bogami ima zapravo – reče seljak – ja se nikad ne bi toga sjetio. Vala si ti neka pametna glava. Nego deder mi pomozi pa da tovar pretovarimo.
Pa ti seljak zastavi konja, spusti tovar, istrese kamenje, raspolovi žito u dvijte vreće, opet natovari, pa nastaviše put.
– Sami Bog te meni posl’o, – reče seljak građaninu – vidi se na tebi da si pametan i u svemu zgodan. De mi bogati reci kol’ko ti imaš konja?
– Nijednog? – reče građanin.
– A krava?
– Nijednu!
– Ovaca?
– Ništa!
– Kuću, belćim, imaš?
– Nemam, u jednog sam trgovca pod kiriju! – odgovara građanin.
Kad to ču, seljak zastavi konja, bez riječi raspremi tovar, skide vreće, svo žito sasu u jednu vreću, a u drugu nakupi kamenja te opet natovari konja kako je prije bilo.
– Ama, šta to uradi!? – upita građanin.
– Bježi od mene hiljadu konaka, i ti i ta tvoja pamet – reče seljak – ja vako gonim ima pedeset godina, ko što su mi babo i djed gonili, pa imam i kuću, i konje, i krave i ovce, a ti ni kučeta ni mačeta. Da te posluša, bi i ja, dina mi sve što imam izgubio! – reče mudro seljak, pišu “Novi horizonti“.
