U davna vremena lađe nisu bile ovako velike, snažne i udobne kao danas.
Bile su mnogo manje i nesigurnije. Kad bi plovile po moru putnici bi osjećali njihovu nestabilnost i zajedno sa njom se naginjali desno i lijevo.
Tako se pripovijeda da se neki car vozio u lađi, a s njim u pratnji bio i jedan dječak.
Kako se nikada ranije nije vozio u lađi, dječak je osjetio veliki strah, te počeo plakati i cviliti da se sav tresao.
Svi prisutni su ga tješili, hrabrili i nastojali mu odbiti strah. Ali sve je bilo uzalud, dječak se nije smirivao.
Nakon nekog vremena caru dojadi njegov plač i smuči mu se, no niko nije znao kako da umiri dječaka.
Tu bijaše i jedan mudrac, te on priđe caru i predloži:
– “Ako dozvoljavate, visosti, ja ću ga ušutkati i umiriti!”
– ” Bila bi to od tebe velika usluga!” – reče mu car.
Mudrac naredi i dječaka baciče u more. Dječak nekoliko puta potonu, a oni ga izvadiše i opet zagnjuriše u vodu.
Potom ga uhvatiše i povukoše prema lađi.
Dječak se uhvati rukama za zadnji dio lađe i kada se ispe na lađu, sjede u jedan ugao i umiri se sasvim. Skupi se sto je više mogao i više ne izusti ni riječi.
Ljude više nije mučio njegov plač.
Caru se dopade dosjetljivost onoga mudraca, pa ga upita:
– “Kako si znao da ćeš uspjeti? Kakva je u tome mudrost?”
“On, vaša visosti, nije nikad osjetio patnju utapanja, nije iskusio teškoće nečega takvog i nije spoznao spasonosnu vrijednost lađe.” – reče mu mudrac.
