Kažu, a ne znaju. Ne znaju jer ne vide ujutru prepune ulice u kojima se žuri negdje. To prepoznatljivo brzo hodanje gdje se u ljudima vidi posao i obaveza i gdje se nikada za jedan dan nije završilo ništa. To je Sarajevo, slika i prilika onoga što je uvijek bio.
I dok šetaju gledajući autorsko-ugarske građevine u isto vrijeme mogu čuti tri različita poziva na molitvu. Evropski Jeruzalem nije izmišljen od običnog mještana i nije već ispričana priča za one koji dolaze. To je svakodnevnica i realnost šarolikog Sarajeva koja tom nekom čudnom moći svaki put iznova oduševi.
Nije to sarajevska šuplja priča koja samo o sebi govori. To je govor Evrope, to je govor svakog čovjeka koji je bar jednom oprao ruke na gradskim česmama i bacio obaveznu fotogarfiju pored Sebilja. Nije ni turski, ni austrougarski, ni jugoslovenski, svačiji je. To je grad svakog onog ko u njemu živi ili je živio, ko je jednom bio u njemu ili ima želju da u njega dođe.
A preživio je puno toga. Rušen je i iz početka obnavljan previše puta, ali je i dalje živ i pun ljubavi. Samo je moderniji i privlačniji, upravo zbog te priče. Unikatan na svoj način, ali i dalje široke ruke za sve.
Neće se niko u Sarajevu neugodno osjećati, niti će pomisliti da nije dobrodošao. Nije to isključivo stvar ni mentaliteta, ni kulture, niti su za to isključivo zaslužni njegovi stanovnici. To je atmosfera u gradu, to je taj čudni miris koji čas miriše na ćevape a čaš na vrelu pitu. Ma nije ni on, to je svaki pogled, svaki uzdah koji upija Sarajevo. Grad o kojem pričaš i kojeg se rado sjećaš.
Nije najbolji, daleko od toga. Nije ni naljepši, ni najveći ni najbogatije. Poseban je i drugačiji.
Sretan ti rođendan grade.
