Saznala sam da sam trudna istog dana kada sam saznala da moj partner umire.
Koliko život može biti okrutan, zar ne? Mislila sam da je sve od nervoze. Bila sam užasno zabrinuta zbog njegovih pregleda.
Stalno sam povraćala, naslonjena čelom na hladnu keramiku toaleta, dok me je srce boljelo zbog Jaspera. Sve je počelo glavoboljom; običnom, naizgled beznačajnom migrenom koju je jedne noći dobio dok smo bili u krevetu. Tylenol mu nije pomagao. Onda je počeo da se žali na vrtoglavicu.
Oduvijek sam mislila da je smotan. Imao je užasan osjećaj za pravac, saplitao se o vlastite noge i znao ulaziti na vrata na kojima je pisalo „Guraj“.
To je jednostavno bio on. Upravo zbog toga sam se zaljubila u njega. Bila sam uvjerena da je i njegova vrtoglavica samo… dio njega. Ali kada je počeo povraćati, odvela sam ga ljekaru. Mislila sam da mu možda trebaju naočale. Međutim, magnetna rezonanca pokazala je sjenu na njegovom mozgu.
I ja sam počela povraćati. Tri jutra zaredom. Bilo mi je fizički loše i nisam mogla izaći iz kupatila.
Ne. Ovo se nije dešavalo.
*Nije moglo* da se dešava…
Ljekar je koristio riječi poput „možda“ i „mogućnost“, ali dok sam držala Jaspera za ruku, kao da sam *znala*.
Tumor je čudna riječ. Samo riječ, skup glasova, ali kada je čuješ naglas, osjetiš bol kakvu nikada ranije nisi upoznala.
Glioblastom.
„Učinit ćemo sve što možemo.“
To je ljekar rekao izrazom lica koji je pokušavao djelovati ohrabrujuće i pružiti nadu.
Dvadeset pet godina bilo je prokleto prerano.
Jasper nije ništa rekao.
Mirno je ustao, snažno me zagrlio i izašao iz ordinacije. Pravila sam se da nisam osjetila kako drhti.
Nije čak ni završio fakultet!
Imali smo planove za život nakon diplomiranja. Japan. Fuji. Vjenčanje.
O djeci još nisam ni razmišljala.
Tugu je bilo teško u potpunosti shvatiti. Odvezla sam se kući i ponovo povratila. Silovito.
Imala sam osjećaj kao da i sama umirem.
Izgubit ću ga.
Budućnost u kojoj je on postojao više nije postojala.
Za pet godina bio bi samo uspomena. Nisam vjerovala u zagrobni život.
Sve je to besmisleno.
Smrt je jednostavno nestanak.
Za deset godina njega više neće biti. Ništa neće ostati.
Menstruacija mi je kasnila. Čekala sam da dođe. Možda ju je tuga odgodila.
Ali nije dolazila, čak ni kada sam bila sigurna da osjećam da će početi.
Kupila sam test za trudnoću u prodavnici i ubacila ga u korpu. Uradila sam ga odmah, u toaletu prodavnice.
Kada se pojavila druga crta, bacila sam ga na pod.
Kupila sam još jedan. Želudac mi se okretao.
Kasirka me je pitala jesam li dobro.
„Ne.“
Tuga uspori svijet. Nisam bila sigurna koliko sam puta razgovarala sa svojim srcem. Kao da mi je cijeli rječnik postao samo jedna riječ: „Jebote.“
Ponovo sam uradila test kada sam stigla kući.
Još jedna pozitivna crta.
Vrisnula sam i bacila ga u zid.
*Nisam.*
Nisam mogla biti trudna.
Jer… kako?
Kako sam mogla biti *sretna* kada sam se osjećala kao da umirem?
„Trudna sam“, rekla sam Jasperu, stežući mu ruke. Njegovi simptomi su se pogoršavali.
Ignorisala sam njegovo čudno ponašanje, promjene raspoloženja i gubitak pamćenja.
„Neću zadržati dijete“, prošaptala sam, pokušavajući se sabrati.
Laž.
Željela sam ga.
Jer je to bila polovina njega — a polovina njega bila mi je dovoljna.
Jasperov osmijeh bio je tužan. Poljubio me nježno.
„Volim te više od svega“, šapnuo je. „Umirem, i to je užasno, zar ne?“
Njegov smijeh natjerao je i mene da se nasmijem. Bio je zarazan.
Jasper mi je obuhvatio lice rukama.
„Ali razmisli ovako.“
Je li to govorio samo da bi mi bilo lakše?
„To je *naše* dijete. Podržavam te. Uvijek.“
Oči su mu zasjale od suza.
„Ali nosit ćeš dio *mene* sa sobom.“
Slomila sam se u njegovom zagrljaju, a i on je zaplakao, čvrsto me grleći.
„To je naše malo čudo“, šapnuo je. „I ko zna? Možda će me jednog dana vratiti tebi.“
Odlučila sam ga zadržati.
Mali djelić njega.
Jasper je bio presretan. Insistirao je da zajedno kupujemo stvari za bebu, čak i kada sam ga morala gurati u invalidskim kolicima.
Naučila sam ignorisati trenutke kada je morao ostajati u krevetu, kada bi pola jutra proveo u kupatilu.
Moj stomak je rastao.
Ljekar mi je rekao da je dječak.
Jasper je sve više vremena provodio u krevetu i ubrzo je prebačen u bolnicu kada je prestao reagovati na hemoterapiju.
Bio je čas budan, čas odsutan, jedva svjestan, dok su njegove hladne i vlažne ruke držale moje.
Tuga je bila negiranje.
Stalno sam mislila da će biti dobro.
Čak sam mu spakovala torbu.
A onda su mu udisaji postali sve tiši.
Jasper je umro s osmijehom.
Umro je gledajući moj trudnički stomak.
Mislila sam da imamo još vremena.
Mislila sam da će barem dočekati rođenje našeg sina.
Narednu sedmicu provela sam u krevetu.
Jedna medicinska sestra došla je razgovarati sa mnom o bebi, a već narednog dana više nije radila tamo.
Nije me bilo briga.
Ni za šta me nije bilo briga.
Dva mjeseca kasnije pukao mi je vodenjak.
Odvezli su me u bolnicu dok sam vrištala od bolova.
Ljekari su se okupili oko mene, pokušavajući shvatiti šta se događa.
Odveli su me hitno u operacionu salu.
Rekli su da je beba prevelika za prirodni porođaj.
„Nema šanse da će moći sama da ga rodi!“
Ali bol je bila toliko jaka da više nisam marila.
„Izvadite ga“, uspjela sam izgovoriti kroz bol. „Molim vas… samo ga izvadite.“
Sve se odjednom zaustavilo.
Medicinsko osoblje je nijemo gledalo prema meni, a onda se jedna od sestara odmaknula, potpuno blijeda.
U tom trenutku začuo se glas.
Glas koji sam poznavala.
Glas koji nisam čula mjesecima.
Okrenula sam glavu.
I tada sam ugledala Jaspera.
Stajao je ispred mene, nasmijan, kao da se ništa nikada nije dogodilo.
„Vidiš“, rekao je, kroz smijeh i suze.
Odmahnuo je glavom i otvorio oči.
„Rekao sam ti da ću se vratiti.“
Priča je preuzeta sa Reddita i prevedena/prilagođena za naše čitaoce.
