Surova realnost koju je kao mala proživljavala u teškom siromaštvu danas je za popularnu pjevačicu samo ružan san. Dok uživa u plodovima svog rada, ne zaboravlja dane u izbjeglištvu, koji su učinili da sada na pravi način posmatra svijet oko sebe.
Prošlo je tačno osamnaest godina otkako Seka Aleksić snimila svoj prvi album. Iako on zvanično označava početak njene karijere, ona je mnogo ranije, još kao petnaestogodišnjakinja, prvi put stala pred publiku. Muzika ju je opčinila prilično rano i za veoma kratko vrijeme učinila da joj svakodnevicu preplave lijepe stvari koje su zauzele mjesto svih patnji iz djetinjstva. Početni uspjeh nadograđivala je sve atraktivnijim nastupima, albumima sa hitovima i hrabrosti da često radikalno mijenja imidž.
Odrastanje u siromaštvu usmjerilo ju je na humanitarni rad, pa je osnovala sopstveni dobrotvorni fond. Karijeru joj nikada nisu pratili veliki skandali, a susret s Veljkom Piljkićem prije skoro jedne decenije bio je sudbonosan da odu pred matičara, a potom i svoj odnos krunišu roditeljstvom kada su dobili sina Jakova. Seka je rođena 23. aprila 1981. godine u Zvorniku, u mješovitom braku.
Otac Milorad bio je mašinbravar, a majka Ibrahima službenica u fudbalskom klubu Drina. Seka ima i tri godine starijeg brata Nedžada. Ipak, njen životni put nije bio posut ružinim laticama od početka. Rijetko ko zna da folk zvijezda svoje detinjstvo pamti kao tužnu etapu iz koje je izvukla pouku da šta god se dešava, uvijek treba ići dalje uzdignute glave.
–Bila sam mezimče u cijeloj porodici, ali me nisu razmazili. A umjela sam da budem i svojeglava i da napravim poneki nestašluk. Sijećam se da sam jednom prilikom bez pitanja uzela novac iz kuće da bih najboljoj drugarici kupila patike za časove fizičkog vaspitanja, jer ih ona nije imala – opisuje Seka, čiji su se roditelji razveli kada je imala sedam godina. Kasnije su je veoma pogađali natpisi iz pojedinih novina da je, nakon razvoda roditelja, promijenila ime u Zuhra.
–Naravno da nisam promijenila ime i ne bi mi to nikada palo na pamet. Otac mi je Srbin, majka muslimanka, u mojoj familiji ima i Hrvata. Odmalena sam učena da poštujem sve ljude ne po vjeroispovesti nego po tome koliko je ko dobar čovjek – izjavila je svojevremeno pjevačica, koju svi u porodici zovu Ceca. Otac joj je birao ime po tetki Jovanki, koju su iz milošte zvali istim nadimkom.
Idila toplog porodičnog gnjezda u zvorničkom naselju Srpska varoš nije dugo potrajala, jer se Sekin otac odao alkoholu. Njegova brižna i pažljiva strana ličnosti nestajala bi čim bi popio koju čašicu više. Zbog prijeke naravi, skandala i svađa, pjevačicina majka Ibrahima odlučila je da svoju djecu i sebe zaštiti razvodom od supruga.
-Roditelji su se maksimalno trudili da se i brat i ja osjećamo lagodno, naročito u trenutku kada su rješili da se razvedu. Nedžad i ja se inače kao klinci nismo pretjerano slagali. U periodu najranijeg djetinjstva često su se dešavale čarke među nama, ali kada smo ušli u pubertet, brat se trudio da me zaštiti kad god bi mogao. Ipak, u komunikaciji sa Nedžadom ostajala sam stidljiva jer sa njim nisam mogla da dijelim priče o simpatijama, što sam činila s majkom – otkrila je Seka. I taman kada su počeli da žive mirnijim životom i bez trzavica koje im je priređivala glava porodice, nad Bosnu i Hercegovinu nadvila se ratna oluja.
Desetogodišnja Seka je a majkom, očuhom i bratom krenula na dugi izbjeglički put koji ju je prvo odveo u Banju Koviljaču, gdje je završila četvrti razred osnovne škole, a godinu dana kasnije i u selo Lipolist, kraj Šapca.
– Ratni vihor je nosio sve pred sobom. Napustili smo grad i ostavili sve. Nestale su uspomene, one opipljive stvari koje nemaju neku materijalnu vrijednost, ali nas sjećaju na djetinjstvo. Nismo znali gdje su naši prijatelji, a onda su počele da stižu tužne vijesti o ljudima koje sam poznavala, a koji su izgubili život. Moju kuću i dvorište zamijenio je naš prinudni smještaj. Živjeli smo u trošnoj sobi koju smo dobili na korištenje od seoske osnovne škole, a spavali smo na strunjačama. Bili smo veoma siromašni i maltene nismo imali šta da jedemo. Da nam nisu poklonili šporet, vjerovatno bismo umrli od gladi. Kupala sam se u koritu, jer nismo imali kupatilo, ali ni to, pa i ništa drugo mi nije smetalo da budem najnapredanije dijete u razredu, kako je govorio moj učitelj Irfan Nezvatović – zapisivala je svoja sijećanja Seka na svom blogu, koja je kao djevojčica počela da pjeva u školskom horu, išla na brojna takmičenja i osvajala nagrade.
– Razred je išao na more, a ja nisam. Majku je boljelo što to nije mogla da mi priušti. Ali ja shvatam i ne stidim se što nisam imala. Jer mi je mama dala mnogo toga, prije svega, od nje sam nasljedila tačnost, da sve uradim na vrijeme, kao i iskrenost, pedantnost. Učila me je i da kuham. Tek sam prešla osmu godinu kada sam napravila prvi hljeb. Bio je tvrd kao kamen, ali smo sve troje jeli kao da je najmekaniji, najljepši na svijetu. Prošli smo šta smo prošli, pobjegli od rata s torbom stvari, ali majka nas je oboje odgajila kako dolikuje djetetu. Jeli smo pasulj i hljeb i ništa nam nije falilo, ali bilo je dana, sjećam se, kada smo sve troje ležali i plakali zajedno. Gledam je danas, ona ima sve, ali želim, tako jako želim da joj nadoknadim muku koju je prošla tokom života, ali znam, ne mogu izbrisati sjećanja – sigurna je Seka, kojoj ni vrijeme ne može da izbriše neke tužne slike.
