Masovna silovanja srpskih žena i djevojaka od strane pripadnika Crvene armije krajem 1944. godine i početkom iduće nikada nisu kažnjena. Kada se Tito požalio Staljinu, ondašnji šef Kremlja mu je rekao: “To su mladi momci. Neka se zabave, zaslužili su”
Nakon relativno mirne dvije i po godine u ratnoj Srbiji – tokom koga su se pripadnici četničkog pokreta toliko aktivno borili protiv njemačkog okupatora da su ovi najnormalnije vladali našom zemljom sa jednim nepotpunim policijskim bataljonom – partizanski Glavni štab i Crvena armija su odlučili da je kucnuo čas da se Srbija i prestoni Beograd oslobode.
Narodnooslobodilačka vojska je nagrnula preko Drine, popunjena mahom srpskim komunistima koji su željno čekali da oslobode svoja sela i gradove, dok su se Sovjeti probili iz pravca Bugarske i Rumunije.
Od tada pa do danas slavimo to vrijeme kao epohu u kojoj smo dali svoj veliki doprinos rušenju jedne imperije zla, ali postoji mračna strana cijele priče o kojoj poslijeratna jugoslovenska historiografija nije željela da govori, slično ignorisanju užasnih bombardovanja od strane zapadnih saveznika.
Radi se o ponašanju ruskih vojnika, o kome je kasnije pisao i komunistički disident Milovan Đilas u svojim memoarima.
Naime, čim su Nijemci nestali iz kadra, krenula su zvjerska masovna silovanja Srpkinja, bez obzira na godište, mada su se ponajviše otimali oko mladih djevojaka. U slučaju Kragujevca, recimo, prvo su pobili sve zarobljene pripadnike Vermahta, mahom maloljetne, da bi potom prešli na pljačku i napastvovanja.
Po selima nije bilo ništa drugačije. Ispovijesti svjedoka tog perioda govore o ubijanju ljudi zbog satova koje su nosili na rukama, pod parolom “ja sam tebe oslobodio, moraš da mi daš sat”, a postoji i slučaj žene kojoj su ubili svekrvu jer nije htjela da oslobodi krevet za silovanje.
Stariji Beograđani dobro pamte, a oni koji su se time bavili naslušali su se svega i svačega. Od upadanja pijanih vojnika Crvene armije u stanove, otimanja oko toga ko će silovati kćerku a ko majku, do sakrivanja djevojaka po podrumima i šupama, i kanalizaciji.
Tito se zbog ovoga žalio Staljinu, na šta mu je ovaj navodno odgovorio: “To su mladi momci. Neka se zabave, zaslužili su.”
Naši tadašnji podaci, koje navodi i Milovan Đilas, govore o sljedećim zločinima Crvene armije na teritoriji unutrašnjosti ondašnje Srbije u posljednjim mjesecima 1944. godine: 1219 silovanja, 359 pokušaja silovanja, 111 silovanja sa ubistvom, 248 silovanja i pokušaja ubistva i 1204 pljačke sa fizičkom povredom ili ubistvom. Ukupan broj je na kraju porastao na preko 5.000 silovanih žena.
Na teritoriji Beograda statistika je još gora: do 1945. godine, silovano je oko 2.000 žena i djevojaka.
Ovo, nažalost, nije bio slučaj samo kod nas, a postoje oni koji su još gore prošli. Ruski vojnici su se isto ponašali na svim “oslobođenim” teritorijama. Poljakinje, Njemice, Litvanke, Letonke, Estonke… sve su one doživjele sudbinu naših žena i devojaka.
Postoje gradovi u Istočnoj Pruskoj u kojoj je silovana svaka žena starosti od 10 do 89 godina. Često su napastvovane i pred njihovim muževima i drugim članovima porodica, ne bi li ih još više ponizili.
Sveukupno, silovano je od strane Rusa 1944-5. nekoliko miliona žena; procjena je da se radi o oko 2,5 miliona.
Prošle godine poljski umjetnik Ježi Šumčik je izazvao skandal u Gdanjsku kada je postavio skulpturu sovjetskog soldata koji siluje Poljakinju. Skulptura je uklonjena, ali podsjećanje na bol onih koji su preživeli oslobođenje nije.
