Djed je iz omotnice izvukao još dva papira.
Prvi je bio zemljišnoknjižni izvadak.
Na njemu je pisalo da je djed Josip jedini upisani vlasnik zemljišta površine nešto veće od dvije tisuće četvornih metara.
Bio je to stari voćnjak pokraj gospodarske zone.
Onaj u kojem je moj otac nekad držao alat.
Drugi papir bio je bankovni izvod.
Na njemu su se vidjele uplate djedove mirovine i podizanja gotovine.
Pogledao sam ga.
— Djede, ti imaš mirovinu?
Kimnuo je.
— Petsto šezdeset eura mjesečno.
Iva je spustila šalicu.
— Oprostite, ali… kako to da nismo znali?
Djed je polako skupio papire.
— Branko je godinama vodio računa o mojem novcu. Nakon što mi je umrla supruga, bilo mi je teško sam obavljati sve po banci. Dao sam mu karticu i PIN da može podizati novac za namirnice i lijekove.
— I gdje je sada kartica? — upitao sam.
— Kod njega.
— Zašto vam je nije vratio kad ste došli k nama? — upitala je Iva.
Djed nije odgovorio.
Pogledao sam izvod.
— Koliko ste novca dobili otkako ste ovdje?
— Ništa.
— Djede, jeste li sigurni?
Kimnuo je.
— Imao sam nešto gotovine u novčaniku kad sam došao. Potrošio sam na sitnice. Nisam htio tražiti.
Iva se naslonila na stol.
— Mi tri mjeseca plaćamo sve vaše lijekove, hranu i ostalo, a Branko i dalje ima pristup vašoj mirovini?
— Nisam znao što radi s njom — rekao je djed tiho.
Pogledao sam suprugu.
Bila je blijeda.
Ne zato što je upravo saznala da djed ima vrijedno zemljište.
Nego zato što smo se mjesecima svađali zbog nekoliko desetaka eura, dok je čovjek koji je djeda dovezao pred naša vrata zadržao njegovu bankovnu karticu.
Djed je pokazao prema dokumentima.
— Zato sam vam ovo donio. Morate znati sve prije nego što odlučite što ćete sa mnom.
— Nećemo odlučivati što ćemo s vama kao da ste komad namještaja — rekla je Iva.
Prvi put nakon mnogo tjedana nije zvučala ljutito.
Zvučala je iscrpljeno.
— Ali moramo znati možemo li zajedno živjeti i kako ćemo to organizirati.
Djed je kimnuo.
— U pravu si, dijete.
Te noći nismo mnogo spavali.
Kad je djed otišao u šupu, Iva je sjela pokraj mene.
— Zašto nam ovo nije rekao ranije? — upitala je.
— Mislim da ga je bilo sram.
— A mene nije bilo sram stalno brojiti novac pred njim?
Nisam odgovorio.
Iva je pogledala prema prozoru.
— Petre, ja nisam protiv toga da pomažemo djedu.
— Znam.
— Ali kad si ga primio, nisi me pitao možemo li. Kad sam rekla da nemamo dovoljno mjesta, naljutio si se. Kad sam spomenula novac, govorio si da sam bezosjećajna.
Spustio sam pogled.
— Nisam mislio da si bezosjećajna.
— Tako si se ponašao.
Nisam imao opravdanje.
Djedu sam htio pomoći.
Ali odgovornost sam prihvatio u ime nas oboje, a najveći dio svakodnevne brige prepustio sam Ivi.
Ona mu je prala odjeću.
Pripremala hranu.
Provjeravala ima li lijekove.
A uz to radila, vodila brigu o Viti i održavala kuću.
Kad bi se požalila, odgovarao sam joj da je djed moja obitelj.
Kao da ona i Vito nisu.
— Oprosti — rekao sam.
Iva je šutjela.
— Trebao sam te pitati. I trebao sam razgovarati s Brankom mnogo ranije.
— Jesi — odgovorila je.
Zatim je stavila ruku na trbuh.
— Ali sada ne želim još jednu svađu. Želim da napravimo nešto konkretno.
Dogovorili smo se da ćemo sljedećeg jutra odvesti djeda u banku.
Ujutro je Iva ostala kod kuće s Vitom.
Ja sam odvezao djeda u Đakovo.
Ponio je osobnu iskaznicu i sve dokumente koje je imao.
U banci je objasnio da njegov sin posjeduje karticu koju više ne želi koristiti te da želi ponovno samostalno upravljati svojim računom.
Službenica je provjerila njegove podatke i objasnila postupak blokiranja stare kartice i izdavanja nove.
Zatražio je i pregled prometa po računu.
Kad smo dobili ispis, sjeli smo na klupu ispred banke.
Tri posljednje mirovine uredno su bile uplaćene.
I gotovo svaki put nekoliko dana poslije većina novca bila je podignuta na bankomatu.
Ukupno oko 1.600 eura.
Djed je dugo gledao papire.
— Možda je Branko nešto plaćao — rekao je.
— Ali vi već tri mjeseca niste kod njega.
— Znam.
— Jeste li mu dali dopuštenje da nastavi podizati mirovinu?
Djed je odmahnuo glavom.
— Nismo ni razgovarali o tome.
Nisam ga htio dodatno uznemiravati.
Uzeo sam telefon.
— Nazvat ću ga.
Djed mi je stavio ruku na podlakticu.
— Ne sada.
— Djede…
— Molim te. Najprije želim da mi objasniš one papire o zemljištu.
Zastao sam.
— Što želite znati?
— Želim znati mogu li prodati svoju zemlju, a da novac ne ide Branku.
Pogledao sam ga.
— Naravno da novac od vaše zemlje ne mora ići njemu.
Djed je dugo šutio.
Zatim je izgovorio nešto zbog čega sam osjetio težinu u prsima.
— Onda me možda više nitko neće morati držati iz sažaljenja.
Odvezli smo se do starog voćnjaka.
Zemljište je bilo na rubu grada, uz cestu kojom su prolazili kamioni prema gospodarskoj zoni.
Nekada je ondje raslo mnogo stabala jabuka i šljiva.
Danas ih je ostalo samo nekoliko.
Trava je bila visoka.
Pokraj starog oraha stajala je mala zidana spremišna kućica.
Izvadio sam zahrđali ključ koji mi je djed dao prve večeri.
Brava se teško okretala.
Kad sam konačno otvorio vrata, osjetio sam miris prašine i starog drveta.
Unutra su stajale police, zahrđale motike, drveni sanduci i stari radni stol.
Djed je ušao iza mene.
Polako je prešao rukom preko stola.
— Tvoj otac napravio ga je kad je imao dvadeset godina.
Pogledao sam stari drveni stol.
Moj otac umro je prije osam godina.
Radio je kao automehaničar, a svaki slobodan vikend provodio je u ovom voćnjaku.
Kao dječak dolazio sam s njim.
Sjećao sam se kako mi je pokazivao da ne treba baciti svaki pokvareni predmet.
— Prvo pogledaj može li se popraviti — govorio bi.
Nakon njegove smrti gotovo sam prestao dolaziti.
Djed je sjeo na staru klupu.
— Branko mi je prije nekoliko mjeseci rekao da je pronašao kupca.
— Za osamdeset šest tisuća eura?
— Tako piše na ponudi. Meni je u početku govorio da zemlja ne vrijedi toliko.
— Koliko je rekao?
— Tridesetak tisuća. Poslije je donio papire i rekao da kupac nudi više, ali da on mora voditi sve pregovore.
— Zašto je htio da novac ide na njegov račun?
Djed je pogledao prema vratima.
— Govorio je da će tako biti jednostavnije. Da će on platiti sve troškove, urediti mi smještaj i pobrinuti se da ništa ne potrošim na gluposti.
— Kakav smještaj?
— Rekao je da će mi naći dobar dom za starije. A ostatak novca mogao bi iskoristiti za proširenje posla.
Osjetio sam kako mi se stežu šake.
— Znači, planirao je uzeti novac od vaše zemlje za svoju tvrtku?
— Rekao je da smo obitelj i da nema smisla dijeliti novac.
Ta mi je rečenica bila poznata.
Branko je godinama govorio da je on najstariji sin i da mora donositi odluke za cijelu obitelj.
Nakon smrti mojeg oca sve se češće ponašao kao da jedini ima pravo odlučivati o djedovoj imovini.
— I što ste mu rekli?
Djed je pogledao prema starom radnom stolu.
— Da neću potpisati.
— I onda vas je dovezao k nama?
— Nije odmah. Prvo je nekoliko dana bio ljut. Govorio je da sam nezahvalan, da zbog mene propada velika poslovna prilika.
Zastao je.
— A onda mi je jednog jutra rekao da Željka više ne može brinuti o meni. Spakirao mi je stvari i rekao da ću neko vrijeme živjeti kod tebe.
— Jeste li znali da mi ništa nije javio?
Djed je kimnuo.
— Nadao sam se da će te nazvati na putu.
Sjeo sam pokraj njega.
— Zašto mi niste sve odmah ispričali?
Djed je spustio pogled.
— Zato što sam mislio da ćeš me primiti samo zbog zemlje.
To nisam očekivao.
— Djede, nisam znao da imate tu ponudu kad sam vas primio.
— Znam.
— Onda zašto ste to mislili?
Dugo je šutio.
— Branko mi je rekao da sam prestar i da više ne razumijem kako svijet funkcionira. Nakon nekog vremena i sam počneš sumnjati u sebe.
Nisam znao što reći.
Pred nama je stajala kućica u kojoj je moj otac proveo mnoge vikende.
A pokraj mene čovjek koji ju je desetljećima čuvao.
Nije bio bespomoćan.
Samo su ga uvjeravali da više nema pravo odlučivati o vlastitom životu.
Kad smo se vratili kući, Iva nas je čekala s ručkom.
Vito je sjedio za stolom i pokazivao joj crtež.
Nacrtao je djeda kako sjedi na klupi i plete papuče.
— Pradide, vidi!
Djed je pažljivo pogledao papir.
— Pa ovo sam ja.
Vito je oduševljeno kimnuo.
— I napravio sam ti veliki šešir da te sunce ne peče.
Djed se nasmijao.
Iva ga je promatrala.
Nakon ručka zamolila me da ostanemo u kuhinji.
Djed je poveo Vitu u dvorište.
— Što si saznao? — upitala je.
Ispričao sam joj sve.
O voćnjaku.
O ugovoru.
O mirovini.
O Brankovoj namjeri da dio novca upotrijebi za svoju tvrtku.
Iva je dugo sjedila bez riječi.
Zatim je rekla:
— Znači, nije ga izbacio samo zato što više nije mogao brinuti o njemu.
— Izgleda da je sve počelo kad je djed odbio potpisati.
— A mi smo tri mjeseca mislili da se radi samo o dodatnim troškovima.
Kimnuo sam.
— Petre, moramo razgovarati s Brankom.
— Znam.
— Ali ovaj put ne želim da odeš sam i da se vratiš s još jednim obećanjem da ćeš sve riješiti.
Pogledao sam je.
— Što predlažeš?
— Da idemo zajedno. I djed mora biti tamo. To je njegov novac i njegova zemlja.
Prvi put nisam pokušao sam odlučiti što je najbolje za sve.
— U redu — rekao sam.
Branko nas je primio u svojoj kući dva dana poslije.
Živio je u velikoj katnici s uređenim dvorištem i garažom za dva automobila.
Kad smo stigli, njegov novi automobil bio je parkiran ispred ulaza.
Željka nas je dočekala s ukočenim osmijehom.
— Što je sad toliko hitno?
— Moramo razgovarati o djedu — rekao sam.
Branko je sjedio u dnevnom boravku.
Na stolu su bili dokumenti njegove tvrtke i prijenosno računalo.
Kad je ugledao djeda, ustao je.
— Tata, što ti radiš ovdje?
Djed je skinuo kapu.
— Došao sam razgovarati.
Branko je pogledao prema meni.
— Mogao si me nazvati.
— Jesam. Jučer. Rekao si da nemaš vremena.
Odmahnuo je rukom.
— Dobro, recite.
Sjeli smo.
Izvadio sam nacrt punomoći.
Stavio sam ga na stol.
— Znaš li što je ovo?
Branko je pogledao papir.
Lice mu se malo promijenilo.
— Odakle ti to?
— Djed mi je pokazao.
— Tata, rekao sam ti da ne pokazuješ poslovne dokumente ljudima koji ne razumiju posao!
Djed je ostao miran.
— To je moja zemlja.
— I što onda? Ja sam našao kupca!
— Kupac može razgovarati sa mnom — odgovorio je djed.
Branko je uzdahnuo.
— Tata, opet počinjemo. Dogovarao sam sve mjesecima. Ti misliš da se posao sklapa tako da sjedneš na klupu i čekaš da ti netko donese novac?
Iva je tada prvi put progovorila.
— Zašto ste uopće tražili da novac bude isplaćen na vaš račun?
Branko se okrenuo prema njoj.
— Iva, ovo su obiteljski poslovi.
— I ja sam član obitelji.
— To nema veze s tobom.
— Ima. Vaš otac već tri mjeseca živi kod nas.
Branko je odmahnuo rukom.
— Pa što? Djed je i Petrov djed!
Iva je otvorila bilježnicu koju je donijela.
— Znate li koliko smo u ta tri mjeseca platili za lijekove, hranu i ostalo?
— Zar ćete sada računati koliko vam je stari pojeo?
— Ne — rekla je Iva. — Upravo to je problem. Vi ste ga nazivali teretom, a istodobno ste zadržali njegovu bankovnu karticu.
Branko se ukočio.
Pogledao je djeda.
— Tata, što si im još rekao?
Djed je iz džepa izvadio bankovni ispis.
— Branko, gdje je mojih posljednjih nekoliko mirovina?
Nastala je tišina.
Željka je pogledala muža.
— Kakvih mirovina?
Branko je pružio ruku.
— Daj da vidim.
Djed mu je predao kopiju.
Branko je brzo pregledao iznose.
— Pa to je normalno. Ja sam godinama plaćao tatine potrebe.
— Ali zadnja tri mjeseca tata nije kod tebe — rekao sam.
— Jesi li ti svjestan koliko sam ja novca potrošio na njega tijekom svih ovih godina?
— Ne govorimo o tim godinama. Govorimo o novcu koji je podignut nakon što si ga dovezao k nama.
Branko je pogledao oca.
— Tata, dao si mi karticu!
— Dao sam ti je da mi kupuješ hranu i lijekove dok sam živio kod tebe.
— A mislio sam da ćeš se vratiti!
— Jesi li me ijednom pitao treba li mi novac? — upitao je djed.
Branko je zašutio.
Djed je nastavio:
— Tri mjeseca nisam dobio svoju mirovinu. Petar i Iva kupovali su mi sve što mi treba. A ti si nastavio podizati novac.
Željka je polako sjela.
— Branko, rekao si mi da tata sve troškove podmiruje sam.
— Nemoj se ti sada miješati!
Djed je spustio pogled na papir.
— Ne želim se svađati oko svakog eura koji si nekad potrošio na mene. Ali novac koji si podigao otkako sam kod Petra moraš mi objasniti i vratiti ono što si uzeo za sebe.
Branko je nekoliko trenutaka šutio.
Zatim je rekao:
— Dobro. Vratit ću ti taj novac.
Pogledao je mene.
— Jesi zadovoljan?
— Još nismo razgovarali o zemljištu.
Branko je odgurnuo bankovni ispis.
— Ne razumijem zašto svi komplicirate. Kupac nudi osamdeset šest tisuća eura. To je odličan novac za staru zemlju na kojoj više ništa ne raste.
— Onda neka novac primi vlasnik — rekao sam.
— Tata je prestar da upravlja tolikim iznosom!
Djed je podignuo glavu.
— Dovoljno sam star da znam da zemlja pripada meni.
Branko se okrenuo prema njemu.
— A što ćeš ti s tim novcem? Staviti ga u banku i čekati?
— Odlučit ću.
— Ja širim posao! Trebam sredstva za novu opremu. Kad bismo pametno uložili taj novac, svi bismo imali koristi.
Iva je mirno upitala:
— Jeste li djedu objasnili da novac namjeravate koristiti za svoju tvrtku?
Branko nije odgovorio.
— Jeste li mu ponudili pisani dogovor o tome koliko će dobiti i gdje će živjeti?
— Neću valjda s vlastitim ocem potpisivati ugovore za svaku sitnicu!
— Za osamdeset šest tisuća eura to nije sitnica — rekla je.
Branko je naglo ustao.
— Vi mene ovdje ispitujete kao nekakvog lopova!
Djed je položio obje ruke na stol.
— Branko, sjedni.
Njegov glas nije bio glasan.
Ali Branko je zastao.
— Cijeli život si bio moj najstariji sin — nastavio je djed. — Kad si otvarao prvi obrt, pomagao sam ti. Kad si gradio ovu kuću, posuđivao sam ti novac i dolazio raditi svaki vikend.
Branko je spustio pogled.
— Znam, tata.
— Nisam ti zbog toga slao račune.
Tišina se produljila.
— Kad ti je majka umrla, preselio sam se k tebi jer si rekao da nećeš da budem sam. Nisam tražio da mi daješ novac. Imao sam svoju mirovinu.
Djed je duboko udahnuo.
— A kad nisam htio potpisati punomoć, rekao si da sam prevelik teret.
Branko je pogledao kroz prozor.
— Nisam baš tako mislio.
— Tako si rekao.
Nitko nije progovorio.
Djed je nastavio:
— Tri mjeseca nisam znao gdje mi je mirovina. Spavao sam u spremištu kod Petra. Gledao sam kako se njegova žena brine hoće li imati dovoljno novca za djecu. A ti si imao moj novac i čekao moj potpis.
Branko je stisnuo čeljust.
— Tata, ja sam stvarno radio na tom poslu. Već sam ljudima rekao da će prodaja uspjeti.
— Jesi li im rekao da još nisam pristao?
Nije odgovorio.
Djed je kimnuo.
— Onda im to sada reci.
Branko je pokušao još nekoliko puta promijeniti njegovo mišljenje.
Govorio je da će kupac odustati.
Da će propasti važan dogovor.
Da će izgubiti priliku za proširenje tvrtke.
Ali djed više nije raspravljao o tome treba li Branku novac.
Samo je ponavljao:
— Zemljište je moje. Neću potpisati punomoć kojom ti prepuštam da primiš novac.
Na kraju je Branko odustao od nagovaranja.
— Dobro. Radite kako hoćete.
Zatim se okrenuo prema meni.
— Samo nemoj misliti da ćeš na kraju ti dobiti tu zemlju zato što si ga primio u kuću.
Pogledao sam djeda.
Sjedio je pogrbljen na velikom kožnom naslonjaču.
Ruke su mu bile ispucale.
Košulja mu je bila uredna, ali stara.
Osamdesetdvogodišnji čovjek upravo je morao objašnjavati vlastitom sinu zašto ima pravo zadržati svoj novac.
— Nisam ga primio zbog zemlje — odgovorio sam.
— Svi to govore dok ne dođe nasljedstvo.
Ustao sam.
— Branko, da sam znao da djed ima toliku imovinu, svejedno ga ne bih ostavio na cesti. Ali isto tako, da nema ni centa, ne bi mi palo na pamet da mu zbog toga uskratim krevet.
Iva me pogledala.
Zatim je dodala:
— Mi smo se svađali zbog novca. To neću skrivati. Ali barem nismo pokušavali uzeti ono što njemu pripada.
Branko nije odgovorio.
Djed je ustao.
— Petre, idemo.
Pružio sam mu ruku.
Prihvatio ju je.
Kad smo već bili na vratima, Branko je rekao:
— Tata, mogao bi barem ostati na ručku.
Djed se okrenuo.
Nekoliko trenutaka gledao je sina.
— Danas neću.
Izašli smo.
U automobilu nitko nije govorio gotovo deset minuta.
Zatim je djed tiho rekao:
— Nemojte se zbog mene više svađati.
Iva se okrenula prema njemu.
— Djede, upravo zato moramo nešto promijeniti.
Pogledao ju je.
— Što predlažeš, dijete?
— Prvo, nećete više spavati u šupi. Postaje hladno.
Djed je odmahnuo rukom.
— Ne smeta meni.
— Meni smeta — odgovorila je.
Zastao je.
Iva je nastavila:
— Drugo, morate imati pristup svojoj mirovini. Ako živimo zajedno, možemo se dogovoriti koliko svatko sudjeluje u troškovima.
— Naravno.
— Treće, moramo riješiti prostor prije nego što dođe beba.
Djed je pogledao prema meni.
— A što je s voćnjakom?
Nisam znao što odgovoriti.
Iva je rekla:
— To je vaša zemlja. Vi odlučujete.
Djed je dugo gledao kroz prozor.
Zatim je izgovorio:
— Ja bih je prodao. Samo ne na način koji je Branko zamislio.
Nismo sljedećeg dana potrčali potpisati ugovor.
Djed je želio znati kolika je stvarna vrijednost zemljišta.
Dogovorili smo razgovor s odvjetnicom koja se bavila nekretninama.
Provjerili smo dokumentaciju i uvjete ponude koju je Branko donio.
Zemljište je bilo na rubu gospodarske zone, a kupac je imao planove koji su ovisili o prostornim i drugim uvjetima.
Zato je trebalo provjeriti što je doista moguće graditi i što kupac zapravo nudi.
Odvjetnica nam je objasnila i kako se može zaključiti prodaja tako da novac bude uplaćen izravno djedu.
Nikakva Brankova punomoć nije bila potrebna ako djed osobno sudjeluje u postupku i odluči prodati.
U međuvremenu smo riješili bankovnu karticu.
Djed je ponovno počeo samostalno upravljati svojom mirovinom.
Kad je dobio novu karticu, dugo ju je držao u ruci.
— Godinama nisam sam podigao svoj novac — rekao je.
Pitao sam ga želi li da mu pomognem.
— Pokaži mi jednom, pa ću pokušati sam.
Stajao sam pokraj njega dok je provjeravao stanje na bankomatu.
Kad je završio, spremio je karticu u novčanik.
Nije djelovao kao čovjek koji je dobio velik novac.
Djelovao je kao čovjek koji je vratio nešto što mu je oduvijek pripadalo.
Kod kuće smo napravili novi dogovor.
Djed je želio sudjelovati u troškovima hrane i režija.
Iva je predložila da svaki mjesec daje 180 eura, a da mu ostatak mirovine ostane za lijekove, odjeću i osobne potrebe.
— Ako bude dodatnih troškova, sjest ćemo i razgovarati — rekla je.
Djed je kimnuo.
— To mi odgovara.
Nije se raspravljao.
Nije pokušavao dati cijelu mirovinu.
A mi nismo pokušavali uzeti više nego što je mogao priuštiti.
Prvi put otkako se doselio, o novcu smo razgovarali otvoreno, bez šaptanja i predbacivanja.
Te smo večeri premjestili djeda u dnevni boravak.
Rasklopili smo kauč i donijeli njegove stvari.
U šupi je već bilo prehladno.
Djed je pokušao protestirati.
— Neću vam zauzimati dnevnu sobu.
Iva je namjestila posteljinu.
— To nije trajno rješenje, ali je bolje od one vlage.
Vito je dotrčao s dekicom.
— Pradide, možeš uzeti moju!
Djed ju je primio.
— Hvala ti, zlato.
Te je noći prvi put spavao u toploj kući.
Branko nam se nije javljao gotovo tri tjedna.
Onda je nazvao djeda.
Bio sam u dvorištu kad sam čuo razgovor.
— Tata, mogu ti vratiti dio onog novca ovaj tjedan. Ostalo sljedeći mjesec.
Djed je sjedio na stolici pokraj kuće.
— Dobro.
Branko je nešto govorio s druge strane.
Djed je slušao.
Zatim je rekao:
— Ne, neću ti dati karticu. Ni punomoć.
Ponovno je slušao.
— Ako želiš doći na kavu, dođi. Ali neću više razgovarati o tome da ti upravljaš mojim računom.
Kad je završio razgovor, nisam ga ispitivao.
Sam mi je rekao:
— Branko kaže da mu je propao dogovor s onim poslovnim partnerom.
— Zbog zemljišta?
— Da. Računao je da će imati taj novac za svoju tvrtku.
Pogledao je prema cesti.
— Kaže da sada mora tražiti drugi način financiranja.
Nisam osjetio zadovoljstvo.
Branko nije izgubio vlastitu kuću.
Nije ostao bez posla.
Samo nije dobio novac koji je planirao uzeti iz djedove imovine.
Djed je nastavio:
— Rekao mi je i da mu je žao što me odvezao bez dogovora s tobom.
— A tebi?
Djed je dugo šutio.
— Rekao sam mu da mi nije dovoljno što mu je žao zbog načina. Mora razumjeti i zašto me to povrijedilo.
Kasnije je Branko u nekoliko uplata vratio oko 1.600 eura podignutih nakon djedova preseljenja.
Djed je sačuvao potvrde.
Nismo pokušavali izmišljati dugove za sve prethodne godine, kada je Branko kupovao hranu i podmirivao troškove dok je djed živio kod njega.
Za ono što se dogodilo nakon preseljenja imali smo jasne podatke i njegov pristanak da taj novac vrati.
Time je taj dio problema napokon bio zatvoren.
Ostala je zemlja.
Djed nije želio zadržati stari voćnjak samo zato što ga je Branko pokušao prodati bez poštenog dogovora.
Jednog me dana zamolio da ga ponovno odvezem tamo.
Bilo je hladno, ali sunčano.
Otvorili smo spremišnu kućicu.
Djed je dugo gledao očev radni stol.
— Tvoj tata volio je ovo mjesto — rekao je.
— Znam.
— Ali znaš što mi je jednom rekao?
Odmahnuo sam glavom.
— Rekao je da ne želi cijeli život raditi samo za kuću i zemlju. Htio je imati vremena za tebe.
Djed je protrljao ruke.
— A ja sam mu govorio da zemlju treba čuvati pod svaku cijenu.
Sjeo je na klupu.
— Sad mislim da sam možda bio previše tvrdoglav.
Pogledao sam ga.
— Djede, ne morate prodati ako ne želite.
— Znam. Upravo zato sada mogu odlučiti.
Zastao je.
— Ne želim da ova zemlja postane razlog zbog kojeg se moji potomci svađaju. A još manje želim živjeti u šupi dok mi zemljište stoji prazno.
Pogledao je prema starim stablima.
— Ako ga mogu prodati po poštenoj cijeni, želim od tog novca urediti svoju starost. I pomoći vama da djeca imaju više prostora.
Odmahnuo sam glavom.
— Niste nam ništa dužni.
— Znam, Petre.
Nasmiješio se.
— Ali želim to učiniti. Ne zato da me zadržite u kući. Nego zato što mi je stalo do vas.
Nisam znao što reći.
— Samo mi nešto obećaj — dodao je.
— Što?
— Da nikada nećeš reći Ivi kako bi trebala biti zahvalna zato što sam vam dao novac.
Pogledao sam ga.
— Nikad.
Djed je kimnuo.
— Dobro. Jer ako želiš da obitelj ostane zajedno, ne možeš stalno podsjećati ljude što si za njih učinio.
Sljedećih nekoliko mjeseci nismo donosili nagle odluke.
Kupac koji je ranije pregovarao s Brankom i dalje je bio zainteresiran.
Nakon provjere dokumentacije i dodatnih razgovora djed je odlučio prodati zemljište.
Uvjeti su bili jasno zapisani.
Ugovor je pregledala odvjetnica.
Novac od prodaje uplaćen je na djedov račun, a ne Brankov.
Iznos je bio blizu prvotno ponuđenih 86.000 eura.
Kad je prodaja završena, djed nije odmah počeo dijeliti novac.
Najprije je odvojio sredstva koja je želio sačuvati za vlastite potrebe, liječenje i moguće buduće troškove skrbi.
Zatim smo razgovarali o stanovanju.
Iva je bila u petom mjesecu trudnoće.
Naša mala kuća više nije bila praktična za peteročlanu obitelj, osobito jer je djedu trebala soba u prizemlju, blizu kupaonice.
Razmatrali smo dogradnju, ali pokazalo se da bi radovi bili opsežni i skupi.
Na kraju smo pronašli stariju prizemnicu s tri spavaće sobe u mirnoj ulici nedaleko od Đakova.
Nije bila raskošna.
Imala je veliko dvorište, širok hodnik i kupaonicu kojoj se moglo pristupiti bez stepenica.
Iz jedne sobe gledalo se na mali vrt.
Djed je stajao na vratima te sobe gotovo pet minuta.
— Ovdje bih mogao imati svoje stvari — rekao je.
Iva je pogledala raspored prostorija.
— A Vito bi imao sobu do nas. Kasnije bi je mogao dijeliti s bebom.
Pogledala je mene.
— Mislim da bi ovo moglo funkcionirati.
Nije to rekla zato što je kuća bila velika ili skupa.
Rekla je to zato što smo prvi put zajedno birali kako želimo živjeti.
Djed je odlučio dio svojeg novca uložiti u kupnju, a Iva i ja preuzeli smo kredit za ostatak cijene.
Uz stručni savjet uredili smo vlasničke udjele i njegovo pravo stanovanja tako da njegov doprinos i sigurnost ne ovise samo o našim obećanjima.
Nisam želio da ponovno dođe u situaciju u kojoj bi netko drugi odlučivao ima li pravo na sobu.
A ni Iva nije željela da bilo tko od nas kasnije koristi taj novac kao argument u svađi.
— Sve ćemo zapisati — rekla je. — Tako će svatko znati na čemu je.
Djed se nasmiješio.
— Vidiš, Petre? Tvoja žena razmišlja pametnije od nas dvojice.
Nisam se bunio.
Bila je u pravu.
Preselili smo se nekoliko tjedana prije Vitina četvrtog rođendana.
Djed je dobio sobu s pogledom na vrt.
Pokraj kreveta stajala je njegova mala komoda, a na zidu fotografija pokojne supruge.
U kut smo postavili stol na kojem je mogao plesti i popravljati sitnice.
Vito je imao sobu preko puta.
Kad je prvi put došao razgledati djedovu novu sobu, zastao je na vratima.
— Pradide, ovo je tvoje?
Djed se nasmiješio.
— Moje.
— I nećeš više spavati u onoj maloj kućici?
— Neću, zlato.
Vito je pogledao prema meni.
— Tata, a tko će onda spavati tamo?
— Nitko. Ona će opet biti spremište.
Razmislio je nekoliko sekundi.
Zatim je rekao:
— Dobro. Jer ondje je zimi hladno.
Djed je spustio pogled.
Vidio sam kako mu se oči pune suzama.
Iva se nije promijenila preko noći.
I dalje je bila umorna.
Trudnoća joj je postajala sve teža.
Ponekad bi se naljutila kad bi djed ostavio mokar ručnik na krevetu ili zaboravio zatvoriti vrata prema dvorištu.
Ali više nije šutjela i skupljala nezadovoljstvo.
Jednostavno bi mu rekla što joj smeta.
A djed bi se ispričao i pokušao popraviti stvar.
Jedne večeri zatekao sam ih u kuhinji.
Iva je pripremala večeru.
Djed je sjedio za stolom i čistio grah.
— Djede, ne morate to raditi — rekla je.
— Znam. Ali mogu.
Nasmiješila se.
— Onda barem nemojte sve ljuske bacati na stol.
Djed se nasmijao.
— Dobro, dobro.
Zastao sam na vratima.
Prije nekoliko mjeseci sličan razgovor završio bi napetošću.
Sada su se oboje ponašali prirodno.
Iva me primijetila.
— Petre, možeš li iznijeti smeće?
— Mogu.
— I sutra treba odvesti djeda na kontrolu.
Pogledao sam raspored na hladnjaku.
— Znam. U devet.
Iva je kimnula.
Više nije morala sve pamtiti sama.
Branko je prvi put došao u novu kuću gotovo mjesec dana nakon preseljenja.
Nije donio veliki poklon.
Samo vrećicu naranči i nekoliko namirnica.
Pozvonio je.
Otvorio sam mu.
Stajao je na pragu i izgledao neobično nesigurno.
— Je li tata kod kuće?
— Jest.
Propustio sam ga unutra.
Djed je sjedio u svojoj sobi.
Kad je ugledao Branka, spustio je novine.
— Došao si.
Branko je kimnuo.
— Htio sam vidjeti kako si.
Pogledao je sobu.
— Lijepo ti je ovdje.
— Jest.
Nastala je tišina.
Zatim je Branko rekao:
— Tata, žao mi je što sam te onako dovezao Petru.
Djed je dugo gledao sina.
— Nadam se da razumiješ zašto je bilo pogrešno.
Branko je sjeo.
— Razumijem više nego prije.
Nisam ostao slušati njihov razgovor.
Otišao sam u kuhinju.
Iva je sjedila za stolom i rezala kruh.
— Je li došao? — upitala je.
— Jest.
— Dobro.
Pogledala me.
— Ako djed želi razgovarati s njim, neka razgovara.
Nisam znao hoće li se njihov odnos potpuno popraviti.
Nisam znao ni hoće li Branko ikada priznati sve što je učinio zbog zemljišta.
Ali više nije držao djedovu karticu.
Nije odlučivao gdje će djed živjeti.
I nije imao pristup novcu od prodaje voćnjaka.
To se nije moglo vratiti na staro.
Naša kći rodila se u proljeće.
Dali smo joj ime Marta.
Kad smo se vratili iz rodilišta, djed je čekao u dnevnom boravku.
U rukama je držao malene pletene papučice.
Bile su izrađene od mekanog pamučnog konca, s bijelim rubovima.
Iva ih je primila.
— Djede, pa ovo je prekrasno.
On se pomalo posramio.
— Za Vitu sam radio od rogoza. Za bebu sam htio nešto mekše.
Pogledao je Martu.
— Da joj ne smeta koži.
Iva se nasmiješila.
— Hvala vam.
Djed je dugo gledao djevojčicu.
Zatim je tiho rekao:
— Nisam mislio da ću još jednom dočekati ovako malu bebu u kući.
Iva mu je pažljivo pružila Martu.
— Hoćete je primiti?
Ruke su mu lagano zadrhtale.
— Ako smijem.
— Naravno da smijete.
Sjeo je i primio je.
Vito se popeo pokraj njega.
— Pradide, sad nas ima pet!
Djed je pogledao prema nama.
— Znam.
Jedne subote, dok je Marta spavala, pronašao sam stari zahrđali ključ u ladici.
Onaj koji mi je djed dao prve večeri.
Odlučio sam ga objesiti na mali čavao u svojoj radionici.
Pokraj njega stavio sam očevu staru fotografiju.
Djed me zatekao dok sam namještao okvir.
— Još čuvaš taj ključ?
— Naravno.
Prišao je bliže.
— Mislio sam da ćeš ga baciti nakon što smo prodali voćnjak.
— Nema razloga.
Pogledao sam fotografiju oca.
— To je jedina stvar koju ste mi dali one prve večeri. Nisam ni znao koliko je bila važna.
Djed se naslonio na radni stol.
— Petre, da si znao za zemlju, bi li me ipak primio?
Pogledao sam ga.
— Djede, primio sam vas dok sam mislio da nemate ništa.
Nasmiješio se.
— Znam. Samo sam te htio čuti kako to kažeš.
Iz kuhinje se začuo Ivin glas.
— Petre, dođi pomoći oko ručka!
Pogledao sam djeda.
— Idemo?
— Idemo.
Ušli smo u kuhinju.
Vito je već postavljao tanjure.
Kad je vidio djeda, potrčao je prema njemu i uhvatio ga za ruku.
— Pradide, ti sjedi ovdje!
Pokazao je na stolicu do svoje.
Djed je sjeo.
Iva mu je stavila tanjur.
— Djede, danas imamo varivo i pečeno meso. Ako vam je previše, ostavit ćemo za večeru.
Pogledao ju je.
Zatim je pogledao mene.
— Hvala vam.
Iva je odmahnula rukom.
— Nema na čemu. Jedite dok je toplo.
Vito je već posegnuo za kruhom.
Marta je spavala u kolijevci pokraj prozora.
Nije to bila velika kuća.
Nismo postali bogati.
Još smo imali kredit i mnogo obveza.
Ali nitko više nije spavao u šupi.
A djed nije morao sjediti za stolom kao gost koji se boji uzeti još jedan komad mesa.
Kad je Iva posegnula da mu doda još variva, djed je podignuo tanjur.
— Može još malo — rekao je.
I prvi put otkako je došao živjeti s nama, nije se ispričao zato što je gladan.