Šum (lat. Tinnitus) javlja se kod 10-15% osoba, a češći je kod starijih osoba, kod koji se javlja s učestalosti i do 25%. Razlikujemo subjektivni i objektivni tinitus.
Subjektivni tinitus je osjet zvuka bez zvučnog podražaja (preko 95% slučajeva), a čuje ga samo bolesnik. Subjektivni tinitus nastaje uz svaku promjenu na slušnim putovima (oštećenje vanjskog uha, zvukovoda, bubnjića, unutarnjeg uha, moždanih struktura itd.).
Može nastati i kod mlađih osoba u slučajevima dugotrajnog i/ili čestog izlaganja buci (npr. preglasna muzika, buka na radnom mjestu itd.). Kod starijih osoba vrlo često je povezan s nagluhošću (“staračka nagluhost”) odnosno osjetnoživčanim gubitkom sluha (u takvim slučajevima može pomoći slušni aparatić).
Objektivni tinitus je vrlo rijedak (cca 1%), a nastaje zbog zvuka koji stvaraju strukture u uhu ili u blizini srednjeg uha. Rijetko je tako glasan da ga čuje i doktor odnosno osoba pored bolesnika. Tinitus mogu izazvati i neki lijekovi, ai može biti i posljedica upale uha, otoskleroze, začepljenja zvukovoda, oboljenja krvnih žila u glavi, tumora slušnog živca, nekih tumora mozga itd.
Kod trajnog zujanja u ušima tzv. hronični tinitus, većina osoba se više ili manje “navikne” na isto, međutim kod manjeg broja se može javiti i nervoza, pad koncentracije, tjeskoba, smetnje sna, pad raspoloženje i više ili manje izražena depresija te je ponekad potrebna i pomoć neuropsihijatra.
Stres, napetost itd. istovremeno pojačavaju tinitus odnosno osjet šuma. Najčešće govorimo o simptomu, a ne o bolesti jer se rijetko ustanovi tačan uzrok. U svakom slučaju, kada se javi, treba se javiti svom doktoru i u dogovoru s njim potom ev. otorinolaringologu, neurologu, kardiologu itd.
