Svekrva je mirno zagrizla komad prhke pite od jabuka i rekla:
„Ženu ponekad treba udariti da zna gdje joj je mjesto.”
Kad me Damir ošamario, ruka mu je drhtala.
Ne zato što mu je bilo žao.
Nego zato što je gledao svoju majku Biserku, kao da provjerava je li udario dovoljno jako.
Biserka je otpila gutljaj kave.
„Eto. To si trebao napraviti odavno.”
Dodirnula sam obraz koji je gorio.
Nisam plakala.
Nisam vikala.
Samo sam ustala, otišla u spavaću sobu i zaključala vrata.
Četrnaest sati poslije Damir je klečao usred gotovo praznog dnevnog boravka i zvao me toliko puta da mu se baterija ugasila.
Ali tada je njegov broj već bio blokiran.
Deset minuta prije prvog udarca razgovarali smo o nečemu banalnom.
Rekla sam da ću uzeti dva slobodna dana kako bih svoju majku odvela ortopedu u Varaždin.
Već je dva tjedna jedva hodala zbog koljena.
Biserka je spustila vilicu.
„A tko će to platiti?”
„Mama ima zdravstveno osiguranje. Ako nešto dodatno treba, ja ću.”
„Ti?”
Podigla je glas.
„Odakle ti pravo nositi novac svojoj majci? Udala si se. Tvoj novac je sad novac ove kuće.”
Pogledala sam Damira.
Sjedio je na drugom kraju stola i zurio u mobitel.
Nije ni podigao glavu.
„Biserka, koristit ću novac sa svog računa.”
„Baš taj račun je problem!”
Okrenula se sinu.
„Damire, hoćeš li dopustiti da ti žena odnosi novac iz kuće kao da nema muža?”
Damir je konačno spustio telefon.
Pogledao je majku.
Onda mene.
Taj izraz poznavala sam.
Nije procjenjivao tko je u pravu.
Procjenjivao je koliko je njegova majka ljuta i koliko mora popustiti da bi ona prestala.
„Nika”, rekao je, „zar ne možeš ovaj put pustiti?”
„Pustiti što? Vlastitu majku koja jedva hoda?”
Biserka je odmah krenula dalje.
Najprije sam bila rasipnica.
Onda loša kuharica.
Pa žena koja se nakon tri godine braka još nije „dokazala kao majka”.
Onda neposlušna snaha.
Na kraju je pogledala Damira.
„Ako ne možeš upravljati vlastitom ženom, kakav si ti muškarac?”
Damir je ustao.
„Nika, nemoj dodatno provocirati.”
„Ja provociram?”
Nisam završila rečenicu.
Prvi udarac pogodio me preko lijevog obraza.
Naušnica mi je odletjela ispod televizijskog ormarića.
Kupila sam je sama sebi za trideseti rođendan.
Pala sam ramenom na rub stolića.
Čaša se prevrnula.
Voda se razlila po tepihu.
Na televiziji je neki liječnik upravo govorio:
„Kod povišenog tlaka iznimno je važno naučiti regulirati stres.”
Gotovo bih se nasmijala da me u ustima nije pekla krv.
Biserka je uzela još jedan zalogaj pite.
„Preslabo.”
Damir se okrenuo prema njoj.
„Mama…”
„Još jednom.”
Podigla je obrve.
„Ne mazi je kao dijete.”
Pogledao me.
Na trenutak sam stvarno vjerovala da neće.
Onda je ponovno zamahnuo.
Drugi udarac bio je jači.
Pala sam unatrag i zatiljkom udarila o nogu stolića.
Nekoliko sekundi nisam jasno čula.
Kad mi se vid vratio, prvo što sam ugledala nije bio moj muž kako provjerava jesam li dobro.
Gledao je Biserku.
Čekao je.
Kao učenik ocjenu.
Ona je klimnula.
„Tako.”
Damir je sjeo.
Uzeo telefon.
Kao da je završio zadatak.
Mobitel u mom džepu zavibrirao je.
Poruka njegove mlađe sestre Sanje:
„Nika, znaš kakva je mama. Samo joj popusti. Zašto je stalno izazivaš?”
Tada je nešto u meni završilo.
Ne brak.
Brak je vjerojatno završavao godinama.
Završila je potreba da ikome u toj obitelji objašnjavam sebe.
Ustala sam.
Obrisala krv s usne nadlanicom.
Ušla u spavaću sobu.
Zaključala.
I stala pred ogledalo.
Lijevi obraz bio mi je natečen.
Kut usne rasiječen.
Iznad sljepoočnice crvenilo od udarca o stolić.
Izvadila sam mobitel.
Tri fotografije sprijeda.
Dvije iz profila.
Jedna izbliza.
Zatim sam otvorila aplikaciju sigurnosnog sustava.
Prije tri godine, kad smo se uselili, postavila sam dvije kamere u dnevnoj sobi.
Jednu iznad ulaza.
Drugu na polici nasuprot kauču.
Biserka za njih nije znala.
Damir jest, ali sigurnosni sustav smatrao je „mojom opsesijom”.
Otvorila sam jutarnju snimku.
Zvuk je bio savršeno jasan.
„Ženu treba udariti.”
„Još jednom.”
„Tako.”
Sve.
Damirova dva udarca.
Moje padanje.
Njegovo gledanje prema majci.
Skinula sam cijeli zapis.
Poslala kopiju sebi na dvije adrese.
Zatim sam nazvala Davora Kovača, odvjetnika kojeg sam poznavala preko fakultetske prijateljice i čiji je ured već godinama radio ugovore za moju tvrtku.
„Davore, želim razvod.”
Zašutio je.
„Je li hitno?”
Poslala sam video.
„Pogledaj.”
Nazvao me tri minute poslije.
Glas mu više nije bio opušten.
„Nika, prvo idi liječniku. Nakon toga prijavi što se dogodilo. Nemoj ostati sama s njima ako misliš da bi se moglo ponoviti.”
„Hoću.”
„I nemoj sad pregovarati s Damirom.”
„Neću.”
„Što želiš da ja napravim?”
Pogledala sam prema vratima.
Iz dnevne sobe čula sam Biserkin glas:
„Damire, idi po nju. Tko će ručak napraviti?”
„Pripremi sve za razvod. Imovina neka ide prema dokumentima. Ne želim ništa što nije moje.”
Zastala sam.
„Ali ono što jest moje ne ostavljam.”
Davor je znao situaciju.
Kuću sam kupila prije braka.
Kaparu dala sama.
Kredit se cijelo vrijeme skidao s mog računa.
Automobil sam također imala prije Damira.
Tvrtku sam osnovala dvije godine prije nego što smo se vjenčali.
Damir je posljednje dvije godine radio kod mene kao voditelj prodaje, ali nije imao vlasnički udio.
Biserka je, međutim, voljela pričati da je „njezin sin napravio firmu”.
Damir je to rijetko ispravljao.
„Još nešto”, rekla sam.
„Reci.”
„Damir ima dodatnu karticu vezanu uz moj račun. Biserka također.”
Davor je napravio kratku pauzu.
„Ako su to dodatne kartice na tvoje ime i pod tvojim ugovorom s bankom, provjeri s bankom njihovo ukidanje. Ali ne diraj sredstva za koja postoji spor oko zajedničkog vlasništva bez savjeta.”
„Razumijem.”
Prekinula sam.
Istog trenutka zamrznula sam dodatne kartice kroz bankovnu aplikaciju dok nisam razgovarala s bankom.
Tada je Damir pokucao.
„Nika?”
Šutjela sam.
„Nemoj sad praviti dramu.”
Još jednom sam pogledala svoj natečeni obraz u ogledalu.
„Mama se samo naljutila.”
Šutnja.
„Ajde izađi. Što želiš jesti? Otići ću ti po nešto.”
To je bila njegova stara metoda.
Nakon svađe donio bi mi omiljeni kolač.
Poslije uvrede kupio cvijeće.
Kad bi Biserka prešla svaku granicu, rekao bi:
„Znaš da nije mislila tako.”
A ja bih svaki put uzela njegovu sitnu gestu kao dokaz da ipak nije loš čovjek.
Toga dana nisam otvorila vrata.
Nazvala sam policiju.
Zatim sestru.
I rekla samo:
„Dođi po mene. Ali nemoj ulaziti sama.”
Kad je moja sestra stigla, nisam joj morala ništa objašnjavati. Pogledala mi je lice i tiho zaplakala, ali nije postavljala pitanja. Samo me zagrlila i rekla: „Nika, večeras više ne moraš biti jaka sama.”
U bolnici su mi pregledali povrede i izdali nalaz. Nakon toga otišle smo u policiju. Predala sam fotografije i snimku na kojoj se jasno čulo kako Biserka naređuje Damiru da me ponovno udari.
Sljedećeg jutra nazvao me Davor.
„Nika, dogodilo se nešto što moraš znati. Damir je jutros došao u ured tvoje tvrtke i tražio pristup računima.”
„Ali on nikad nije bio vlasnik firme”, odgovorila sam.
„Znam. Međutim, nije došao sam. S njim je bila Biserka, a donijeli su dokument koji tvrdi da si joj obećala dio vlasništva.”
Srce mi je snažno zakucalo. Nikada joj nisam ništa obećala.
„Davore, taj potpis nije moj.”
Nastala je tišina.
„Upravo zato te zovem. Dokument je potpisan tvojim imenom, ali datum je od prije tri godine. A tada si ti bila na putovanju izvan zemlje.”
Spustila sam telefon i prvi put nakon svega osjetila nešto drugo osim boli.
Strah je polako nestajao. Istina je počinjala izlaziti na vidjelo.
Damir me nije samo udario. Očito su on i njegova majka planirali nešto mnogo ozbiljnije.
A ja sam tek trebala saznati koliko daleko su bili spremni otići.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.
