Tri godine bila sam oteta i držana daleko od kuće.
Kad me policija napokon pronašla u kući podno planine u Gorskom kotaru, jedna žena probila se kroz policijski kordon, pala na koljena i toliko me snažno zagrlila da nisam mogla disati.
— Nika! Dušo moja! Mama te pronašla!
Novinari su plakali. Policajci su okretali glave. Netko je rekao da je to trenutak koji vrijedi čekati tri godine.
Samo sam ja ostala ukočena.
Pogledala sam policajca pokraj sebe.
— Hoćete li me sada odvesti mojoj mami?
Žena me naglo pustila.
Policajac je zbunjeno pokazao prema njoj.
— Ali, Nika… mama ti je upravo ovdje.
Odmahnula sam glavom.
— Nije.
Žena je problijedjela.
— Kako me ne prepoznaješ?
Pokazala sam prema njoj.
— Izgleda kao mama.
Zatim sam dodala:
— Ali moja mama je ostala zazidana u zidu naše kuće.
Nitko više nije plakao od sreće.
Žena koja se predstavila kao moja majka zvala se Mirjana Vukelić.
Tako je pisalo u osobnoj iskaznici.
Tako je pisalo u dokumentima koje je policija provjerila prije nego što su me izvukli iz kuće u kojoj su me tri godine držali ljudi koji nisu bili moja obitelj.
Ona je navodno bila osoba koja nikada nije prestala tražiti tragove.
Ona je policiji i dala informaciju koja je na kraju dovela do mene.
Zato nitko nije očekivao da ću je pogledati kao strankinju.
— Nika, tek su tri godine prošle!
Uhvatila me za ramena.
— Pogledaj me. Ja sam mama!
Odmaknula sam se.
— Niste.
— Kako nisam?
— Mama ima isti nos i iste oči.
Žena je gotovo pobjedonosno pogledala policajce.
— Eto!
Ali ja sam nastavila:
— Samo što ste vi drugačiji.
— Kako drugačija?
Nisam znala objasniti.
Djeca nemaju riječi za sve.
Znala sam samo da mama nije tako mirisala.
Nije tako stiskala usne kad se naljuti.
Nije na taj način izgovarala moje ime.
I najvažnije:
mama nije mogla stajati ispred mene.
Jer sam vlastitim očima vidjela kako ju je tata stavio u zid.
Policajka Ksenija Horvat čučnula je preda mnom.
Imala je toplo lice i tih glas.
— Nika, možeš li mi reći gdje je tvoja mama?
— Kod kuće.
— Gdje kod kuće?
— U zapadnom zidu.
Mirjana je naglo povisila glas.
— Dosta!
Svi su se okrenuli.
— Dijete je tri godine bilo oteto! Tko zna što su joj napravili s glavom!
Okrenula se prema meni.
— Nika, ne moraš više izmišljati. Mama je ovdje.
— Ne izmišljam.
— Jesi li vidjela kako me netko stavlja u zid?
Kimnula sam.
Mirjana je problijedjela.
— Tko?
— Tata.
Nekoliko policajaca razmijenilo je poglede.
Najstariji među njima, inspektor Damir Župan, odmah je podigao radio.
— Ksenija, kontaktiraj kolege u Karlovačkoj županiji. Kuća obitelji Vukelić ide pod osiguranje.
Mirjana se bacila prema njemu.
— Jeste li vi normalni?!
Dvojica policajaca zaustavila su je.
— Ja sam djetetova majka! Ja sam tri godine tražim!
— Zato ćemo sve provjeriti — mirno je rekao inspektor.
— Što ćete provjeravati? Moju vlastitu kuću zbog priče traumatiziranog djeteta?
Pokazala je osobnu iskaznicu.
— Mirjana Vukelić. Datum rođenja, OIB, sve je ovdje. Provjeravali ste me kad sam prijavila novu informaciju o Niki!
Ksenija je pogledala inspektora.
— Identitet joj je stvarno provjeren.
— Onda provjerite ponovno.
— Misliš da je lažan?
Damir nije gledao dokument.
Gledao je Mirjanu.
— Gledaj joj lice.
— Što?
— Dijete koje je tražila tri godine govori da joj je majka mrtva. A ona ne pita dijete što je vidjelo.
Ksenija je zašutjela.
— Pita samo kako ćemo mi to provjeriti.
Mirjanino lice promijenilo se.
— To je bolesno!
— Uzmite uzorke za hitnu DNA analizu — rekao je Damir. — I želim dječjeg psihologa prije ozbiljnijeg razgovora s Nikom.
Kad su Mirjanu pokušali odvesti prema vozilu, počela je vikati.
— Nika! Pogledaj me!
Okrenula sam glavu.
— Ima li na meni išta što nije kao na tvojoj mami?
Promatrala sam je nekoliko sekundi.
— Mama je imala mali ožiljak na lijevom dlanu.
Mirjana je istog trenutka stisnula šaku.
To nije promaklo Kseniji.
Ni meni.
U policijskom automobilu sjedila sam pokraj psihologinje.
Nije me ispitivala kao odrasli.
Pitala me gdje sam prije živjela.
Koju sam učiteljicu imala.
Kako izgleda dvorište.
Koje boje je moja soba.
Gdje je otac držao alat.
Kako se mama smijala.
Odgovarala sam.
Sjećala sam se svega.
Najviše mame.
Kad bi tata pio, postajao bi glasan.
Mama bi stala između nas.
— Idi u sobu, Nika.
Poslije bi mi čitala priče.
Jednom sam joj rekla da me sve boli.
Pomilovala me po kosi.
— Samo zaspi. Kad spavamo, ništa nas ne boli.
Zato nisam bila potpuno tužna kad mi je kasnije iz zida rekla da je zaspala.
Mislila sam da je barem više ništa ne boli.
Psihologinja je nakon razgovora izašla iz vozila.
Čula sam je kako govori Kseniji:
— Orijentirana je. Nema znakova da ne razlikuje stvarnost od fantazije. Pamćenje obiteljskih činjenica joj je vrlo precizno.
— Može li trauma izobličiti pojedinačno sjećanje?
— Može.
— Do te mjere da vlastitu majku proglasi drugom osobom?
Psihologinja je zastala.
— Moguće je mnogo toga. Ali ne bih unaprijed otpisivala ono što govori.
Kad smo stigli u moje selo nedaleko od Duge Rese, kuća je već bila ograđena policijskom trakom.
Tata Branimir stajao je u dvorištu.
Uz njega baka i djed.
Kad me vidio, napravio je korak prema meni.
— Nika!
Policajac ga je zaustavio.
— Ostanite gdje jeste.
Otac je podigao ruke.
— Pa to je moje dijete!
Izgledao je starije.
Ali oči su bile iste.
Istog trenutka sjetila sam se noći kad je mama pala.
Stisnula sam Ksenijinu ruku.
Otac se pokušao nasmiješiti.
— Dušo, napokon si se vratila.
Nisam odgovorila.
Baka je počela govoriti policajcima:
— Mi nemamo veze s njezinim nestankom. Mala je tada odlutala! Kasnije su je očito pokupili ti ljudi.
Djed je dodao:
— Da smo je htjeli dati nekome, zašto bismo je tri godine tražili?
Inspektor Damir samo je rekao:
— Gdje je zapadni zid?
Otac je pogledao prema meni.
Prvi put se na njegovu licu pojavilo nešto nalik strahu.
Ušli smo.
Kuća je bila gotovo ista.
Isti drveni stol.
Ista stara vitrina.
Na hladnjaku magnet s mora.
U hodniku je još bila ogrebotina koju sam napravila biciklom.
Ksenija je čučnula.
— Nika, pokaži.
Odvela sam ih u stražnju sobu.
Pokazala zid.
— Ovdje.
Mirjana je tada, još uvijek pod nadzorom policije, počela vikati iz hodnika:
— Nika, prestani!
Otac se okrenuo prema njoj.
— Mirjana, što ona govori?
Mirjana mu se objesila oko ruke.
— Kaže da si me ubio i zazidao!
Otac je nekoliko sekundi gledao u nju.
Onda u mene.
A onda se nasmijao.
— Pa evo ti majke!
Ksenija je hladno odgovorila:
— Dijete je pregledano. Za sada nema razloga tvrditi da je dezorijentirano.
Otac je opsovao.
— Rušite onda! Kad ništa ne pronađete, razgovarat ćemo o tužbi.
Tehničari su počeli otvarati zid.
Cigla po cigla.
Žbuka.
Prašina.
Srce mi je tuklo.
Čekala sam vreću.
Maminu zelenu vestu.
Bilo što.
Ali iza zida nije bilo tijela.
Samo šupljina.
Prazna.
Gledala sam je i počela plakati.
— Nema je.
Ksenija mi je prišla.
— Nika, pogledaj me.
— Bila je tu.
— Vjerujem da se toga sjećaš.
— Tata ju je stavio unutra.
— Možeš li se sjetiti svega što se dogodilo?
Kimnula sam kroz suze.
Mama i tata su se svađali.
Tata ju je udario.
Mama je pala.
Bilo je krvi.
Rekla mi je:
— Nika, sakrij se.
Ja sam se sakrila iza vrata.
Vidjela sam kako je otac omotao mamu u veliki građevinski najlon i odvukao je prema stražnjoj sobi.
Sljedećeg jutra zid je bio napola zazidan.
Navečer sam došla do njega.
— Mama?
Dugo ništa.
Onda vrlo tih glas:
— Tu sam.
— Zašto ne izlaziš?
— Mama sad spava.
— Ali govoriš.
— Sanjam. Samo tebi mogu pričati iz sna.
Rekla mi je da jedem.
Da budem dobra u školi.
Da ne govorim nikome.
— Tata će se naljutiti.
Dolazila sam još nekoliko večeri.
Nekad bi odgovorila.
Nekad ne.
Onda je jedne noći rekla:
— Nika, možda me više nećeš čuti.
— Zašto?
— Tata će me odvesti.
— Kamo?
— Daleko.
Sljedećeg jutra zida više nisam smjela dirati.
Nekoliko dana poslije tata me odvezao “kod tetke”.
Nisam stigla tetki.
Predao me muškarcu na parkiralištu.
Onda se više nisam vratila.
Ksenija me držala dok sam plakala.
Jedan policajac tiho je rekao:
— Ako je već bila mrtva, kako je razgovarala?
Otac je čuo.
Podrugljivo se nasmijao.
— Eto vam vaše pouzdane svjedokinje.
Mirjana je opet počela vikati.
— Ja sam njezina majka! Koliko puta moram ponoviti?
U tom trenutku zazvonio je Ksenijin telefon.
Javila se.
S druge strane bio je laboratorij.
Slušala je.
Lice joj se mijenjalo.
— Sigurni ste?
Pauza.
— Dobro.
Spustila je mobitel.
Pogledala inspektora.
— Hitni test je gotov.
Svi su šutjeli.
— Žena koja se predstavlja kao Mirjana biološki odgovara Niki kao majka.
Otac je raširio ruke.
— Eto!
Mirjana je počela plakati.
— Rekla sam vam!
Damir je dugo gledao prazan zid.
Ksenija je uzdahnula.
— Možda smo krenuli pogrešnim putem.
Okrenula se prema ljudima iz tehnike.
— Za sada stanite.
Tada sam se istrgnula iz njezina zagrljaja.
— Ne!
Svi su me pogledali.
— Čujem mamu!
Mirjana je problijedjela.
Ksenija je ponovno čučnula.
— Nika, gdje je čuješ?
Pokazala sam prema praznoj rupi u zidu.
— Mama kaže da više nije ovdje.
Progutala sam suze.
— Kaže da ju je tata odvezao.
