„Trudna sam. Kako da namjestim muža svoje najbolje prijateljice da povjeruje da je dijete njegovo?”
Zastala sam usred ručka s vilicom u ruci.
Objava na forumu bila je toliko odvratna da sam prvo pomislila da netko namjerno izaziva ljude. Ali ispod nje već su se nizali savjeti.
„Pozovi njih dvoje na zajednički vikend.”
„Navečer ih napij. Ostani nasamo s njezinim mužem.”
„Poslije mu pokaži nalaz s ultrazvuka. Ako se ničega ne sjeća, dovoljno ćeš ga uplašiti da posumnja.”
Već sam htjela poslati poveznicu Petri, svojoj najboljoj prijateljici još od fakulteta, kad je ona podigla pogled preko stola.
„Ivana, jesi slobodna ovaj vikend?”
Spustila sam mobitel.
Petra se nasmiješila.
„Mogle bismo nekamo otputovati. Samo dva dana. Da malo pobjegnemo od svega.”
Osjetila sam kako mi se želudac steže.
Bila je to gotovo ista rečenica koju sam upravo pročitala.
Petru Kovač poznavala sam pet godina. Zajedno smo studirale u Karlovcu, zajedno prolazile prve poslove, prekide, selidbe i moje vjenčanje.
Bila mi je kuma.
Zato sam samu sebe odmah ukorila zbog sumnje.
„Otkud sad to?” upitala sam. „Dva dana su baš na brzinu.”
„Vidjela sam da je u Rijeci vikend elektroničke glazbe. Hotel, koncert, more, doručak i doma. Kad smo zadnji put negdje otišle?”
Naslonila se na stol.
„Radimo kao lude. Treba nam nešto normalno.”
Nasmijala sam se, ali pogled mi je opet pobjegao prema telefonu.
„Moram pitati Marka. Obećali smo jedno drugome da ćemo javiti kad planiramo put.”
Na spomen mog muža Petra se vidljivo razvedrila.
„Pa još bolje. Neka Marko ide s nama.”
„Marko?”
„Zašto ne? Ti ćeš biti mirna, on se neće brinuti, a nama dobro dođe netko tko neće piti i može voziti ako zatreba.”
Prije nego što sam uspjela odgovoriti, već je otvorila aplikaciju za rezervacije.
„Gledaj, ima još soba. Ako čekamo do večeras, sve će otići.”
Zagledala sam se u nju.
Putovanje.
Nas dvije.
Moj muž.
I to samo nekoliko minuta nakon što sam pročitala objavu o trudnoj ženi koja planira potpuno istu stvar.
„Petra…”
„Molim?”
„Ništa.”
Rekla sam sebi da pretjerujem.
Internet je pun bolesnih priča. Grad je pun ljudi. Vjerojatnost da je baš moja najbolja prijateljica autorica te objave bila je smiješna.
Petra je uzela torbu i ustala.
U tom trenutku konobar je prošao između naših stolova noseći pladanj. Nisu se ni pravo sudarili, samo ju je lagano okrznuo ramenom.
Ali Petra je reagirala prije nego što je stigla razmisliti.
Objema rukama zaštitila je donji dio trbuha.
Nije podigla torbu.
Nije se uhvatila za stol.
Zaštitila je trbuh.
„Pazi malo!” odbrusila je konobaru.
Zatim je primijetila da je gledam.
Ruke je odmah spustila.
„Što?”
„Ništa.”
„Idem do toaleta.”
Otišla je prebrzo.
Čim je nestala iza ugla, otvorila sam onu objavu.
Na vrhu je stajalo: NOVO AŽURIRANJE.
Objavljeno prije manje od minute.
„Uspjelo je! Pristala je. Čak sam joj predložila da povede muža i nije ništa posumnjala. Dobro je što smo toliko bliske. Uopće me se ne čuva.”
Krv mi je udarila u sljepoočnice.
Ispod objave ljudi su je vrijeđali.
„Ta žena ti vjeruje.”
„Ako si joj stvarno prijateljica, reci joj istinu.”
„Nadam se da će vidjeti ovu objavu prije nego što joj uništiš brak.”
Autorica je odgovarala gotovo prkosno.
„Lako vam je suditi. Da ste u mojoj situaciji, možda biste napravili isto.”
Ruke su mi se tresle.
Još uvijek sam tražila neki razlog da to ne bude Petra.
Možda slučajnost.
Možda je trudna, ali nema veze s forumom.
Možda…
Pogledala sam njezin mobitel.
Ostavila ga je na stolu pokraj čaše.
Nisam ga dirala.
Umjesto toga otvorila sam novi anonimni profil na forumu.
Autorici objave poslala sam privatnu poruku:
„Ako zaista želiš da povjeruje da se nešto dogodilo, nemoj uzeti jednu sobu za sve troje. Rezerviraj dvije. Bit će uvjerljivije ako kasnije možeš tvrditi da si tijekom noći prešla u njegovu.”
Pritisnula sam „Pošalji”.
Sekundu poslije Petri je zasvijetlio ekran mobitela.
Na zaključanom zaslonu pojavila se obavijest s istog foruma.
I prve riječi poruke koju sam upravo napisala:
„Ako zaista želiš da povjeruje…”
Vrata toaleta iza mojih leđa upravo su se otvorila.
Brzo sam okrenula njezin mobitel licem prema dolje i zgrabila svoju čašu vode. Petra je sjela nasuprot meni, popravljajući kosu, s onim istim nevinim osmijehom koji sam godinama smatrala iskrenim.
„Jesi li razmislila?” upitala je.
Nasmiješila sam se, osjećajući kako mi srce divljačno udara. „Znaš što? U pravu si. Treba nam odmor. Rezerviraj dvije sobe. Marku je lakše kad ima svoj mir jer nas dvije sigurno nećemo rano zaspati.”
Vidjela sam kako su joj oči nakratko zabljesnule od trijumfa. Mislila je da sam joj upravo olakšala posao.
Čim sam došla kući, ispričala sam Marku sve. Pokazala sam mu njezinu reakciju na sudar s konobarom i prepričala objavu na forumu. Njegova prva reakcija bila je čisto gađenje; htio ju je nazvati i otjerati k vragu, ali sam ga zaustavila. „Ne. Želi igrati igru? Igrat ćemo je do kraja.”
Subota navečer u Rijeci tekla je točno po njezinu scenariju. Petra je neprestano naručivala runde tekile u hotelskom baru, nagovarajući Marka da nazdravi svakoj sitnici. Ono što nije znala jest da sam barmenu ranije tog poslijepodneva dala izdašnu napojnicu. Markove i moje čaše bile su pune obične vode i soka od limuna, dok je Petra ispijala čisti alkohol.
Oko jedan ujutro, odglumila sam umor. „Idem spavati, vas dvoje ostanite još malo ako želite,” rekla sam, pretvarajući se da jedva stojim na nogama. Petra je odmah uskočila: „Naravno, idi. Ja ću paziti na Marka.”
Pola sata poslije, začulo se tiho kucanje na vratima Markove sobe.
Bila sam unutra, sjedila u fotelji u mraku. Marko je stajao pokraj prozora, potpuno odjeven. Vrata su se tiho otvorila. Petra je ušla na prstima. Na sebi je imala samo svileni ogrtač i snažno je mirisala na parfem. „Marko?” prošaptala je slatkim, pijanim glasom, zaključavajući vrata za sobom i puštajući da joj ogrtač polako sklizne s ramena. „Ivana je zaspala kao zaklana…”
Marko je pritisnuo prekidač. Jaka sobna rasvjeta u sekundi ju je zaslijepila.
Vrisnula je, panično povlačeći ogrtač preko golog tijela kad me ugledala u fotelji. „Ivana? Što… što radiš ovdje?”
Ustala sam, prišla joj i na krevet bacila debeli svežanj isprintanih papira. Bile su to sve njezine objave, svi komentari i poruke s foruma, uključujući i moju anonimnu zamku od prije tri dana.
„Zanimalo me koliko daleko si spremna ići,” rekla sam hladno, dok je ona u nevjerici zurila u papire. „A sada imamo dva izbora, Petra. Ili ćeš mi istog trena reći čije je to zapravo dijete, ili će ove isprintane stranice, zajedno sa snimkom s Markova mobitela koji upravo snima tvoj ulazak u ovu sobu, ujutro dočekati tvoje roditelje i suprugu onog oženjenog direktora s kojim si nedavno ‘išla na poslovni put’.”
Noge su joj otkazale. Srušila se na rub kreveta, grčevito skupljajući ogrtač oko sebe, i briznula u plač. Nije to bilo zbog mene ni Marka, već zbog njezine vlastite sebične računice koja se upravo srušila. Kroz jecaje je priznala ono što sam i sumnjala – direktor ju je blokirao svugdje čim mu je javila za trudnoću, a njoj je trebao žrtveni jarac koji će plaćati alimentaciju i spasiti je od sramote.
Marko je šutke prišao i otvorio vrata sobe. „Imaš točno deset minuta da pokupiš stvari i izađeš iz ovog hotela,” rekao je. „I zauvijek iz naših života.”
Gledala sam je kako posramljena i bosa izlazi na hodnik. Zatvorili smo vrata, a sljedeće jutro probudili smo se uz savršen pogled na Kvarner, napokon sami i zauvijek oslobođeni lažnog prijateljstva.
