Običan dan. Ustajem iz kreveta, perem zube, umivam se i oblačim. Izlazim iz kuće.
U prvom prevozu, autobusu 307, mi prilazi malena Romkinja od 15ak godina i traži novac za hranu. Nemam, žao mi je. Njen prazan pogled prelazi preko mene, molećivi osmjeh nestaje istog trena, da bi se pojavio za drugu osobu nekoliko sjedišta dalje.
Izlazim iz prevoza, krećem ka stanici 17ice, i pored pekare vidim stariju ženu, sjedi na betonu, sa djetetom od 2-3 godine u rukama, traži novac za hljeb. Čitala sam o dječaku kom ljudi kupuju u prodavnici hljeb i mlijeko, on tako pomaže svojoj porodici da preživi. Ponudim da joj kupim hljeb, prebacuje molbu na novac za mlijeko…ponudim da kupim mlijeko onda. Pogleda me i ućuti. I dijete je tiho. Nastavljam dalje.
U 17icu ulazi Romkinja, drži bebu od nekoliko mjeseci u rukama i ide od osobe do osobe, moleći za novac bebi za lijek: “Ne mogu da vjerujem da nemate srca, treba bebi za lijek.” Beba, umotana u prljave krpe, ćuti, ne pomjera se, ne meškolji, ništa. Pitam se da li je prekasno za taj lijek.
Stižem na odredište. Novi Beograd. Tu, ispod nadvožnjaka vidim porodicu Roma, dvojicu dječaka od po 10ak godina, starijeg čovjeka i ženu, sa majušnom bebom u naručju, bebom koja se drala na sav glas, vrištala i urlala, negodovala – da li zbog hladnoće ili prljavih pelena, da li zbog buke…
Sabina N. koja živi u jednom od divljih, tzv. “karton naselja”, je odlučila da nam kaže više o tim tihim malim tijelima….
“To nisu uvijek naše bebe. Gazda donosi djecu od narkomana koji mu duguju. Nama da malu flašicu konjaka da dajemo po malo bebi, da se ne bi drala.”
“Gazda” je kriminalac koji vodi to naselje. Ona nam kaže da nije bezbjedno ni odbiti da se radi.
“Malo ko pristaje da nas zaposli, tako da moramo da živimo ovako kako živimo. Mene su tukli do krvi kad jedan dan nisam donijela dovoljno para. Neke tjeraju da uzimaju drogu kad su neposlušni, jer tako nikad neće napustiti gazdu. Drugi prođu mnogo gore. Vidjeli ste one sa iskopanim ranama.”
Svi smo vidjeli ljude sa užasnim rupama na nogama ili rukama, kako zagnojenim ranama paradiraju kako bi izvukli koji dinar više.
“Na dobar dan, zaradi se oko dvije hiljade dinara, ako se šeta sa mjesta na mjesto sa bebom. Nekad se ne završi tako… neke bebe ne mogu da izdrže hladnoću.”
Neke od tih beba i preminu u toku dana, ali “radni dan” se ne prekida zbog jedne male smrti. Taj neko je primoran da prosi, taj neko mora da brine o samom sebi, o svojoj ostaloj djeci, taj neko želi da preživi dan, da ne bude povrijeđen ili obogaljen za kaznu što nije odradio “svoj dio”.
I kako sad da prođem pored žene koja drži dijete i prosi, a da se ne pitam da li mi ta žena traži novac za lijek, za mali leš?
