Nije lako samozatajnom Andreju Plenkoviću. On je, možda niste znali, hrvatski premijer, brisleski diplomat i – po mjerilima starih hadezenjara – friški član stranke koji je nekako s boka došao – em na čelo HDZ-a, em na čelo države.
Prije dvije godine HDZ-u je trebalo novo lice, a stranački patrijarsi takve instaliraju samo kad moraju. A tada su morali. Tomislav Karamarko ih je potpuno iscrpio. Stranka je još od Ive Sanadera suočena sa sudskom tužbom zbog krađe para, pa im je još i Karamarkovo bludničenje s ruskim novcem bilo previše. Ako ne njima, onda sasvim sigurno Europljanima i Amerikancima.
Ovaj, Plenković, činio se, sasvim dobar. O ničemu nema stav, a ako ga i ima, nema želju da ga pokaže. Idealan za posrnulu stranku kojoj treba samo koji mjesec da se regenerira i poput aliena opet zagospodari svojim lenom. A Hrvatska to jest. Ako bi slučajno “izabrani” krenuo u krivom smjeru, uvijek postoje mehanizmi da ga se vrati u pravi.
Vrlo oštro krivo kretanje
I, zaista, Plenković – to je onaj naš junak s početka priče – krenuo je krivo. Najprije oštro. Letjele su glave tada po središnjici stranke puno brže nego ikada prije. Novi predsjednik se, naravno, trebao dokazati. I dokazivao se prilično otresito i neugodno, ali – pametan kakav ga je Bog dao – činio je to isključivo preko leđa onih koji mu to nisu mogli ili znali vratiti.
Trajalo je to, možemo ovdje puno tinte trošiti u prepričavanju uspostavljanja reda “po Plenkoviću”, ali se čini važnijim da se pozabavimo načinima unutarstranačkim metodama otpora.
Evo, primjerice, u utorak je bio 10. travanj, dan kao i svaki drugi za sve, osim za HDZ-ovce, one koji su to bili ili tek namjeravaju postati. U utorak se u centru Splita opet postrojila IX. bojna “Rafael vitez Boban” iz sastava Hrvatskih obrambenih snaga, poznatijeg kao HOS.
Kako im i samo ime kaže, pripadnici te bojne nasljednici su ostavštine ustaškog pukovnika Rafaela Bobana, nasljednika Jure Francetića na poziciji zapovjednika tzv. elitne jedinice Ustaške vojnice, Prvog stajaćeg djelatnog zdruga, u narodu poznatog pod imenom Crna legija i još poznatijeg po brojnim zločinima počinjenim za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Ta je deveta bojna HOS-a devedesetih godina prošlog stoljeća imala naviku da svakog 10. travnja – ne moramo napominjati da je tada formirana kvislinška Nezavisna država Hrvatska pa da su upravo taj datum uzeli kao svoj – paradira splitskom Rivom u ustaškim uniformama koje su nosili i za vrijeme rata.
Hitlerski brkovi Marka Skeje
Nikog to nije smetalo, a i ako ga je smetalo, taj bi dobio kundakom po njušci, jer su ovi sasvim ozbiljno umislili da su vlast. Vodio ih je Marko Skejo, tada ratni zapovjednik, a danas poduzetnik s ozbiljnim sudskim procesima o izvlačenju novca, protupravnim naplatama i utajom poreza. Taj Skejo gaji i sasvim jasan imidž posljednjih godina. Pustio je brkove koje brije točno onako kako ih je brijao i Adolf Hitler, a uža kazališna javnost pamti ga i pokušaju da spriječi lanjsku predstavu Olivera Frljića u splitskom HNK-a.
Zašto se okupljaju baš 10. travnja najbolje je taj posrnuli pukovnik objasnio prošle godine: “Znam da bi dosta njih 10. travnja izbacili iz povijesti, da ne postoji. Evo, igrom slučaja je i moj sin rođen 10. travnja i ja mu slavim rođendan 10. travnja. Deseti travnja je rođendan IX. bojne HOS-a. Slavili smo ga, a slavit ćemo ga i dalje”.
Na to se nadovezao satnik Damir Banić: “Sjetite se naših bijelih anđela u crnim odorama zbog kojih danas imamo slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Na kraju želim pozdraviti poginule, hrvatski narod i Nezavisnu državu Hrvatsku sa starim hrvatskim pozdravom: ‘Za dom spremni!’. Nek’ nam živi vječno hrvatska država”.
Otvoren lov na Plenkovića
Kakve veze, pitat ćete, imaju ovi marginalci s dalmatinskog kamenjara s europski uglađenim Plenkovićem? E, pa imaju. Itekako imaju. Barem jednom od njih ovaj u kravati omogućio je da s liste HDZ-a uđe u Sabor kao zastupnik stranke Hrast. Taj je prije koji tjedan organizirao demonstracije u Zagrebu tražeći da Sabor odustane od ratifikacije Istanbulske konvencije, jedne od ključnih političkih točki dijeljenja u HDZ-u i desnici koju malo tko zna po točnom imenu: Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Lov na Plenkovića otvoren je koji mjesec ranije, sada već čuvenom spomen-pločom koju su iste ove ustaše (nije ovo prejaka riječ, jer po onoj engleskoj: ako nešto izgleda kao patka, hoda kao patka i glasa se kao patka – vjerojatno možemo zaključiti da je patka) postavile na zgradi dječjeg vrtića u Jasenovcu na čijem mjestu je – ovo nije slučajno – za vrijeme postojanja koncentracijskog logora Jasenovac bila zgrada ustaškog zapovjedništva. Na ploči je, baš kao i na svim HOS-ovim obilježjima, jasno istaknut ustaški pozdrav “Za dom spremni” s prvim bijelim poljem na grbu.
Tek nakon dugih razgovora potaknutih prije svega reagiranjem manjinskih predstavnika koji sudjeluju u vlasti i glasnim negodovanjem civilnog sektora i nezavisnih medija, Plenković je donio odluku da se ta spomen-ploča makne iz Jasenovca i to u, niti 10 kilometara udaljeno, spomen-područje kraj Novske. HOS-ovci, predvođeni onim Skejom, onim s hitlerskim brčićima, pristali su na to.
Hrvatska ide unatrag
Ali, kako znamo iz narodne poslovice, ako je vuk sit ovce ne mogu biti na broju. I u ovom slučaju, nit’ je vuk sit, nit’ su ovce na broju. Protiv Plenkovića je krenula ozbiljna hajka u stranačkim redovima koja je za njegovu političku sudbinu puno teža od one koju vodi s nejakom opozicijom. Osim otvorenog okršaja koji ima s Katoličkom crkvom u vezi s ratifikacijom spomenute Istanbulske konvencije (koju je malo tko pročitao, ali je hrvatsko društvo podijelila žešće nego ono uobičajeno partizani – ustaše), sada mu se smiješi i dodatna politička radikalizacija.
Skeji i njegovim ustašama, uz HOS-ovu crnu zastavu i urlikanje “Za dom spremni”, pridružili su se i njegovi, među kojima i državni tajnik Ministarstva branitelja Ivan Vukić. Tu su dalje bili zamjenik gradonačelnika grada Splita Jure Šundov, dožupan Luka Brčić i još puno dužnosnika. Svi skupa su obećali da se vidimo već za koji dan, u četvrtak, na prosvjedu u Splitu, protiv te famozne Istanbulske konvencije.
Hrvatska ide unatrag. I to ne od jučer. Započeo je taj marš davnih dana. Kako vrijeme prolazi, promjenu smjera sve je teže očekivati. Barem dok ne pregazimo sami sebe.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
