Bio sam na muškom sijelu kod jednog prijatelja na Bistriku u nedjelju navečer, tjst. preksinoć, bilo nas je nekoliko i onako u opuštenoj atmosferi gledali smo finale Mastersa u Majamiju između Đokovića i Nadala. Ukratko kazano, nije se imalo tu šta gledati i vidjeti od meča i teniske “borbe, osim demonstracije teniske superiornosti Novaka Đokovića, koji je, prosto kazano, “pomeo” sa terena poprilično izgubljenog Nadala. (A hoću kazati: navijam za Nadala! Ima nešto arapsko u njegovom prezimenu. Pa ne tako davno Arapi su živjeli na Majorci. Ili, kao što je i ime modnog dizajnera – Paco Rabanne, a čita se Rabani. Pravo arapsko!) Uzgred, rezultat je bio 6:3-6:3. No, jedna je tema bila interesantnija, a nju smo pratili preko interneta: rezultate lokalnih izbora u Turskoj.
Negdje blizu 22 sata, dakle, sada već po ljetnom računanju vremena, objavljeni su na internetu i prvi nezvanični rezultati, u kojima se kaže da je Recep Tayyip Erdogan sa svojom AK partijom odnio upečatljivu pobjedu i, opet, prostim riječima kazano, “pomeo” s političke scene svoje rivale i opoziciju. To je, zapravo, bio taj odnos, kao u meču između Đokovića i Nadala. Erdogan je bio kao Đoković. A tri su grada, zapravo, bila egzemplarna: Istanbul, Ankara i Izmir. U prva dva, Erdogan je ostvario pobjedu s gotovo 50% osvojenih glasova, a u Izmiru već tradicionalno AK Partija nema podršku, već opozicija na čelu sa CHP-om. No, bez obzira na sada već pogrešna predviđanja i krive prognoze o padu i lošem rezultatu (zbog raskola sa Fethullahom Gulenom, zabrane Twitera i nemira), Erdogan nije doživio pad, ali te ću analize ostaviti političkim analitičarima.
Tako se negdje oko 22:30 i naše sijelo završilo, a ja sam krenuo kući. Međutim, negdje na Skenderiji imao sam šta vidjeti i doživjeti. Bilo je blizu 23 sata, upao sam u veliku gužvu, zapravo, u kolonu od nekoliko desetina auta, tačno ne mogu procijeniti, ali mislim da je bilo i blizu stotinjak auta, koja su bila obljepljena Erdoganovim slikama i zastavama AK Partije. Policija je ovaj put radila svoj posao, s nekoliko auta i upaljenim rotacijama, ispred, nazad i sa strane, pratila je kolonu, koja je sirenama svirala, budila grad i proslavljala pobjedu.
Nisam imao izbora, jer nisam mogao ni izaći, uključivši sva četiri žmigavca postao sam dio slavljeničke kolone. Mislio sam u sebi: dobro, (turski) premijer Erdogan je ovaj grad stalno selamio i pozdravljao u svojim govorima, nekoliko je puta bio ovdje, njegov ministar Davutoglu stalno dolazi i daje podršku ovome gradu, pa možda je prilika da i ja dadnem skromni doprinos proslavi zbog njegove pobjede. Gledao sam u ljude, koji su bili u autima pored mene, sa turskim zastavama, slikama Erdogana i zastavama AK Partije, mahali su mi rukama, salutirajući i izražavajući svoju radost i zahvalnost za podršku. Bili su to uglavno mladi turski studenti koji u Sarajevu studiraju, sa posuđenim automobilima bh. registarskih oznaka, ali, moram priznati, bilo je dosta i ljudi koji su Sarajlije i Bošnjaci, a koji su odveć planski bili dio kolone sa svim slavljeničkim rekvizitima. Neke od njih dobro znam.
Negdje kod Vjećnice kolona je usporila, jer je na Baščaršiji zaustavljena i tu je nastupio slavljenički ples i sveopća svirka. Ali, moje iznenađenje bilo je veće kada sam vidio neke ljude s čaršije, gazde i radnike iz radnji s Baščaršije, kako su izašli na glavnu ulicu, u rukama su imali Erdoganove slike i mahali turskim zastavama. To me je podsjetilo na proslavu u Sarajevu, od prije nekoliko godina, kada je Turska na Evropskom prvenstvu u fudbalu pobijedila Hrvatsku. Ali, ovaj put Turska se nadmetala sa samom sobom. I bolji je pobijedio, kazano u duhu narodne krilatice ili molitve: “Neka bolji pobjedi!”
Ali, ja sam se pitao: Zašto ovaj narod u ove skoro pa sitne sate slavi pobjedu AK Partije i Recepa Tayyipa Erdogana?! Kako je već poznato, prave su investicije možebitno u Srbiji i gdje drugdje, vrlo malo pravih investicija iz Turske dolazi u Bosnu, osim selama s predizbornih skupova i ljubavi u koju ovaj svijet ne sumnja. Odgovor mi daje jedna od scena s početka filma “Fetih”, velikog turskog filmskog spektakla koji govori o sultanu Fatihu, a scena ide ovako: na koljenima uz mrtvog oca sultana Murata II, kleči mladi sultan Mehmed Fatih II. Obraća mu se riječima, parafraziram: “Nikad mi ništa u životu nisi dao, nikad me po glavi nisi pomilovao, ali moja ljubav i poštovanje prema tebi bilo je ogromno!”
Tako i u Bosni vole “sultana Erdogana”, kako mu od milja tepaju Bošnjaci, jer u njemu vide svoju kakvu-takvu sigurnost, podršku i zaštitu, kao što drugi konstitutivni narodi tu podršku vide u Srbiji i Rusiji ili Hrvatskoj i Vatikanu itd.
U Bosni je to tako. Vazda bilo.
Piše: Muhamed VELIĆ ( Preuzeto sa facebook profila)
