Emira – voljela bi dovršiti kuću
Računica je ovdje neumoljiva. Četvero Žerića od kojih troje idu u školu, u prvi, sedmi i osmi razred, dan tako moraju pregurati sa dvije i po marke. Kako, ni oni ne znaju, mada je čovjeku sa strane već s prvim pogledom na prazan sto, na kojem su za doručak i ručak nerijetko samo uštipci i ništa više, sve potpuno jasno.
Uštipci za ručak
Emira se uprkos tome ne žali na to što njena djeca obično nemaju hrane, jer uz pomoć veresije i „teke“, koju po vlastitom priznanju „uvijek pošteno plati“, nekako preskače neimaštinu.
– Gore mi je to što im je baš hladno. Uvijek spavaju obučena, u jaknama, a često i obuvena. I ne mogu se ugrijati. A sve troje imaju i bronhitis. Najmlađi Amar svakog mjeseca zbog toga završi u bolnici. Ni otac ih nije vidio pune dvije godine. Niti ih obilazi, niti im šta šalje. Nije mi bio dobar i na kraju me ostavio. Preuzela ga jedna moja rodica i više se ne javlja. Zbog djece i tugu rijetko pokazujem, mada bi voljela da mogu ovu kuću kako završiti. Samo da im ne bude hladno – kaže Emira i dodaje „da su svi njeni pokušaji da dobije pomoć za završetak kuće propali“.
Emirine djevojčice i dječak su uprkos neimaštini i svemu onome što ih je snašlo u životu vrlodobri učenici. Sirotinja s kojom žive za njih je i teret srama, pa valjda zato i njihovi vršnjaci u školi i ne znaju koliko hladne mogu biti zimske noći.
