“Žena u 60-im pozvala je policiju, panično govoreći da čuje korake na spratu iznad sebe, iako živi sama. Kada je policija stigla, njena vrata su bila otključana. Zatekli su je kako mirno sjedi, nepomična i bez treptanja. Nije bilo znakova provale.
Međutim, jedan policajac je primijetio da se žena smiješi. Kada je počeo da je ispituje, napokon je shvatio da se žena nije osjećala ugroženom u svojoj kući.
Jednostavno je bila sama, nije imala nikoga da je posjeti i čeznula je za ljudskim društvom. Jedino rješenje koje je mogla smisliti bilo je da izmisli ovu priču kako bi privukla pažnju.
Ono što je uradila definitivno je bilo pogrešno, ali policajci su razumjeli njenu usamljenost. Osigurali su da je neko posjećuje jednom sedmično, kako bi provjerili kako je i pružili joj društvo.”
preuzeto
