“Želim da se pomolim sa svojom braćom”, rekao je fra Mato u džamiji gdje se obavljao namaz.
Na obalama Jablaničkog jezera dotiču se dvije, organizacijski kazano, vjerske zajednice: džemat i župa. Zapravo, u određenoj mjeri se teritorijalno i preklapaju. Džemat se zove Lizoperci, a župa Gračac. U džematu je džamija podignuta još 1530. godine, i danas je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, a u župi je crkva sv. Ante Padovanskog, izgrađena 1892. godine. Džemat ima imama, a župa fratra. U obje zajednice žive ljudi od krvi i mesa, sa svojim svakodnevnim brigama i strahovima.
Reklo bi se, ništa neobično.
Ipak, štošta je tu neobično, barem za bosanski, a ako ćemo pravo, i za balkanski ambijent. O čemu se radi?
Imam, Amir-ef. Drežnjak već skoro 15 godina službuje u svom džematu koji je pretrpio teška stradanja i to baš od hrvatske komponente. Između ostalog, sela koja su u sastavu džemata su bila popaljena, Bošnjaci protjerani, a ista ona džamija koju već spomenusmo bila je skoro pa uništena. Dio njegovog džemata je i selo Gračac, koje je zapravo centar župe Gračac i u kojem je već spomenuta crkva.
Imam koji prevozi katolike
U sklopu svojih aktivnosti, imam Drežnjak jednom sedmično putuje do Gračaca i tu vrši vjersku pouku za 15-ak bošnjačke djece. Na putu od svojih Lizoperaca do Gračaca, imam prolazi i kroz jablaničko selo Slatina koje nastanjuju i muslimani i katolici. Prije nekoliko godina, imam je sasvim slučajno povezao nekoliko starijih katolika sa Slatine do Gračaca. Desilo se to u nedjelju, baš kada je imam krenuo vršiti vjersku pouku, a katolici na misu.
Tako je krenulo. Od te nedjelje pa do danas Cvitan, Anica i Jela ne brinu za prevoz na misu jer putuju sa imamom. Misu predvodi fra Mato Topić, iskusan i agilan fratar koji se nakon službi u različitim župama skrasio u svome rodnom mjestu. Gestu svog kolege, imama, fra Mato je od samog starta pozdravio i cijenio. Konačno, iskoristio je prvu priliku da pokaže kako je dobra volja obostrana te je angažovao svoje župljane i skupio vrlo lijep iznos novca za potrebe liječenja djevojčice Ajle sa Gračaca.
Uz sve to, ef. Drežnjak, praveći tradicionalni iftar za 27. noć ramazana redovno na isti poziva i fra Matu koji se uredno odazove. Čak je jedne prilike fra Mato ušao i u džamiju i molio se na svoj način dok su muslimani obavljali akšamski namaz. Prokomentarisao je to riječima: „Želim da se pomolim sa svojom braćom“.
Naravno, i fra Mato na svoje svečanosti pozove imama.
Ima u Bosni i lijepih priča
I džematlije i župljani pozdravljaju ovakav odnos njihovih duhovnih vođa i puni su riječi hvale u tom smjeru. Dakako da se to odnosi i na njihove međusobne odnose, a činjenica da je ova priča svojevremeno izazvala pravu medijsku histeriju samo pokazuje da je u pitanju nešto neobično i lijepo.
Nisam siguran kakvu reakciju ili osjećaj će ovi redovi izazvati kod uvaženih čitalaca. Nisam siguran ni u kojem smjeru plovi ovaj naš zajednički brod, zvani Bosna i Hercegovina. Međutim, siguran sam da ovako relaksirajućih životnih primjera ipak ima i da im treba ustupiti šansu, barem onu medijsku.
Do tada, jedan imam, na putu do svog mekteba, i dalje će voziti katolike na misu. Oni će mu i dalje govoriti „’Alal ti bilo pola moje mise!“, a jedan fratar će biti spreman da pomogne onome kome treba i pomoli se sa svojom braćom, makar i u džamiji.
