Pitanje je da li će duh svetih mjeseci hadža nadjačati spletkarenja i donijeti dijalog ovom dijelu arapskog svijeta.
Priča o politizaciji hadža ovih dana se ponovo otvorila kada su Saudijska Arabija, Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein uveli blokadu Kataru. Navodi da je Katar pokrenuo priču o internacionalizaciji hadža proizvedeni su kao i ostale dezinformacije da bi kriza dobila skoro pa ratne tonove.
No, problemi oko hadža, kakogod su stvorili tenzije do usijanja, tako su i splasnuli poput osjećaja kojeg hodočasnici doživljavaju prinošenjem životinjskih žrtava, kurbana, kojeg muslimanski vjernici obavljaju upravo na hadžijski Bajram.
U posljednjih par dana potezi katarskog posrednika šejha Abdullaha bin Alija bin Abdullaha bin Jassima, pripadnika vladajuće porodice Al Thani i saudijskih domaćina Al Saud prijestolonasljednika Muhammeda bin Salmana, dočekani su sa ushićenjem koje snažno podsjeća na predislamske arapske običaje kada su u sezoni hadža prestajala neprijateljstva.
U mjesecima hadža, koji su označavali kraj sezone sajmova od Bahreina do Ukaza, poštovala se zabrana borbe, a čuvari Meke otvarali su vrata Harema svim Arapima. Naravno da je ovakvo poređenje nezgodno i provokativno, ali s obzirom na politizaciju hadža koja se ne bi smjela dešavati upravo zbog njegovih univerzalnih poruka, a bogme i zbog osnovne kulturne crte Arapa, a ona gosta i gostoprimstvo uzdižu kao najveće ljudske vrline koje se moraju poštovati.
Zadiranje u legitimitet
Ono što decenijama posebno iritira vladare Saudijske Arabije jeste zadiranje u srž legitimiteta vladajuće porodice koja skrb o Dva sveta hrama u Meki i Medini smatra svojom centralnom obavezom i, dakako, ponosom. S obzirom na ogromne svote novca koje su u proteklih osamdeset i više godina uložili od nastanka savremene Kraljevine Saudijske Arabije upravo s ciljem moderniziranja i olakšavanja obavljanja hadža – jednog od središnjih propisa islama – ne čudi ljutnja i uvrijeđenost Saudijaca još od Homeinijevih poziva iz 1980-tih godina, a stižu iz Irana, a u novije vrijeme i iz Turske; dakle, ideja da sveti gradovi Meke i Medine trebaju biti internacionalizirani.
Možda je ideja sama po sebi privlačna, ali, s obzirom na sudbinu muslimanskih internacionalnih organizacija, usuđujem se kazati da bi takav jedan eksperiment bio vrlo neizvjestan pa čak i katastrofalan. Zašto? Prvenstveno zbog novca kojeg je Saudijska Arabija u milijardama izdvojila za megaprojekte proširivanja i izgradnje Meke i Medine, te infrastrukture koja danas omogućava da hadž obave milioni ljudi, da budu sigurni i da se ugodno osjećaju. Ne tako davno ovo nije bilo moguće, a surovi uslovi Arabljanske pustinje mnogim hadžijama su njihov put učinili posljednjim u životu.
Saudijci se ponose brigom koju njihovi vladari pokazuju prema Meki i Medini do te mjere da im to suštinski određuje privrženost vladajućoj porodici Saud čiji je pročelnik kralj Abdul Aziz objedinio plemena ove pustinjske kolijevke islama i utemeljio modernu Kraljevinu Saudijsku Arabiju.
Saudijski kraljevi počevši od Fahda, brata (i po majci i po ocu) sadašnjeg kralja Salmana, prvi je počeo koristiti počasnu titulu Hadimu-l-haremejni-š-šerifejni – odnosno Sluga dvaju časnih harema, tj. Meke i Medine.
Duh ne može biti sluga vlasti
Mnogi su Saudima zamjerili rigidnu vehabijsku praksu islama koju su zaveli u svojoj Kraljevini, pokret kojim se svako religiozno pregnuće nastoji ograničiti na striktno slijeđenje propisa, bez prodiranja u duhovne sadržaje – kako to Muhammed Asad, veliki prijatelj kralja osnivača Ibn Sauda izvanredno primjećuje.
Kao problematičnu notu ovog pristupa islamu on detektira u samom arapskom karakteru “u onoj fantastičnoj kreposnoj umjerenosti osjećaja koja nikome ne daje pravo da bude drukčiji; stav toliko svojstven pravom Semitu… To je tragična osobina Arapa da uvijek moraju oscilirati između dva pola i nikad ne mogu naći srednji put. Nekada – jedva prije dva stoljeća Arapi iz Nedžda bili su u suštini dalji od islama nego bilo koja druga grupa u muslimanskom svijetu; od dolaska Muhammeda Ibn Abdulvehhaba oni sebe smatraju ne samo braniocima vjere nego njenim gotovo jedinim nosiocima.” (Muhammed Asad, Put u Meku, 167-8).
Ova Asadova primjedba danas se može adresirati svima onima u muslimanskom svijetu koji islam ili obnovu islama koriste kao put za dobijanje vlasti. Tada ta ideja i težnja za unutarnjom obnovom biva okamenjena, jer duh ne može biti sluga vlasti, a vlast neće da bude sluga duhu. Ova njegova opaska slobodno se danas može uputiti i u slučaju politizacije hadža, ali adresa ne može biti samo Saudijska Arabija.
Kolikogod neko imao rezervi prema kralju Salmanu, njegov potez da svu kavgu u slučaju blokade Katara u potpunosti preokrene pred dane hadža i katarske hadžije primi kao svoje goste, vrijedan je i prepoznatljiv gest arapskog kerema – časti. Ono što sve brine jeste da li će ovaj duh svetih mjeseci hadža nadjačati spletkarenja “sikofanata”, tih oportunih prokazivača i donijeti dijalog tako nasušno potreban ovom preostalom sigurnom dijelu arapskog svijeta.
Ili će se, ne daj Bože, oduševljenje i čežnja za mirom koji su se mogli vidjeti na licima radosnih hadžija iz Katara srozati u licemjerne dubine samouvjerene kreposti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
