Poznato je da čovjek, iako vjeruje u budući svijet, na ovome svijetu ide u potragu za onim što mu je neophodno uzimajući ono što je korisno i odmičući od sebe ono što je štetno, unaprijed uvjeren da je to poželjno, obavezno ili dozvoljeno.Ako čovjek bude smatrao kako istinska vjera (islam), iz koje proističe slijeđenje upute, vjerovanje u Allahovu jednoću i slijeđenje Poslanikovih riječi i prakse stavljaju to u drugi plan te da će na taj način, tj. slijedeći islam doći u sukob sa mnogim ljudima i biti izložen onome što neće moći podnijeti, iz takvog shvatanja neizbježno proističe slabljenje čovjekove volje da upotpunjuje privrženost vjeri, okrenutost Allahu i Njegovom Poslaniku, a njegovo srce se udaljava ne samo od prakse čestitih prethodnika, koji su bili mnogo bliski Allahu, već i od prakse (običnih) vjernika. Tako dolazi u iskušenje da krene za zlikovcima i licemjerima. Ukoliko mu se kolebanje ne pojavi u područiju temelja vjere, sasvim je moguće da se to desi u drugim područjima, kao što je npr. slijeđenje vjerskih propisa i općenito u njegovom poslovanju. Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi ve sellem, je rekao:
‘Požurite sa činjenjem dobrih djela, prije nego se pojave fitneluci (neredi, iskušenja) koji će biti tamni poput najcrnje noći! U tim vremenima čovjek će osvanuti kao vjernik, a omrknuti kao nevjernik, a može i omrknuti kao nevjernik, a osvanuti kao vjernik! Tada će čovjek (pro)davati svoju vjeru za neki mali dunjalučki interes.’
(Muslim, Fi el-iman, Fi el-fiten ve ez-zuhd)
Dakle, ukoliko čovjek bude smatrao da postizanje potpunog stepena u vjeri nije moguće osim ako se zanemari ovaj svijet i napuste njegove čari, jer je u zalaganju za vjeru žrtvovanje dunjalučkih interesa, tada on neće ni htjeti da se žrtvuje na putu vjere jer na taj način ugrožava svoj život i potrebe.
SubhanAllah! Koliko li je ovako shvatanje odvratilo ljudi od suštine vjere!