Pjevač Željko Samardžić emotivno priča o mirisu praznika iz djetinjstva koje je proveo u Mostaru, zašto mu kako stari zdravlje sve više znači i otkriva kada će objaviti pjesmu o momentu kada je napustio ognjište zbog rata, a na čije stihove će mnogi plakati, prenosi Puls.
“Možda sam malo usporio jer sam shvatio da više nemam 30 ili 40 i neku godinu. Nekada sam bio i vozač i pjevač, multipraktik jednom riječju, a sada više vodim računa o tome da poslije napornih gostovanja priuštim sebi i malo odmora. Zabrinuo bih se kada me u ovim mojim godinama ništa ne bi boljelo. Mogu reći da sam još dobro prošao. Male probleme sa štitnom žlijezdom rješavam svakodnevnim konzumiranjem jedne tablete i to je zasad sve kako treba”.
Iz sigurnog života u Mostaru , Željko je svojevremeno otišao u izbjeglištvo, izgubio je sve što je imao. Kako danas gleda na sve to, kaže:
“To je daleko iza mene, pa i ta bol. Braja mi je poklonio pjesmu koju nisam snimio, ali je ponekad zasviram sa sebe i podsjeti me na to ružno vrijeme, a stihovi glase „’92, vozovi kasne, ljudi kao laste odlaze, da se ne vrate…”. Moja sudbina je samo jedna u moru nesreća koje je donio rat devedesetih. Ja sam neko kome se sreća osmijehnula ili sam je zasluženo ugrabio i zahvalan sam na tome”.
