O ljepotama Balkana pišu članke i prave reportaže mnogi, bilo da je riječ o uglednim medijskim kućama ili blogerima.
Kad proslavljeni češki redatelj Jirži Menzel, ovjenčan Oscarom, napravi dokumentarac Vaše more, naše more, a potom i Moj Dubrovnik, posvećene biserima prirodne i kulturne baštine na hrvatskom Jadranu, ili kad u jednim od najčitanijih američkih dnevnika Los Angeles Times osvanu reportaže kanadske novinarke Margo Pfeiff koja je putovala od Zagreba do Rovinja i ispričala male svakidašnje priče, ima li bolje preporuke za hrvatski turizam?
I nije samo Pfeiff, koja je, kako to kažu hrvatski turistički radnici, „postojećem okruženju dala toplinu i srdačnost, a time i novu percepciju i dimenziju privlačnosti“, i nije samo Menzel pravio filmove o Jadranskom moru i Dubrovniku. Pišu članke i prave reportaže i o ljepotama Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i drugi, bilo da je riječ o uglednim medijskim kućama ili blogerima.
Takve priče doista gode, jer u medijima izlazi ljepše lice balkanskih država, a ne priče o ratovima i stradanjima, žrtvama i zločincima, korumpiranim političarima i društvima koja nikad iz krize da izađu. No, koliko sve to pridonosi ovdašnjem turizmu?
Izuzetno puno, potvrđuje Boris Žgomba, čovjek s višegodišnjim iskustvom u turizmu i predsjednik uprave Unilinea, vodećeg hrvatskog turističkog operatora. Navodi i kako godišnje, kroz različite aranžmane Hrvatske turističke zajednice i u suradnji s turističkim zajednicama gradova i županija, u Hrvatsku dođe najmanje 800 inozemnih novinara i blogera. A to je, zasigurno, isto toliko dobrih priča o turističkoj ponudi Hrvatske.
Takve priče koriste svima na Balkanu, nadovezuje se Almir Peštek, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, dodajući kako je u modernom turizmu i promociji turističke ponude važno privući osobe koje kreiraju takve priče. I osim onih kojima je to primarni posao, nastavlja, „odlično za promociju destinacije je i kada sami turisti dijele iskustva, fotografije i videosnimke s putovanja (tzv. korisnički generisani sadržaji) sa prijateljima, porodicom i javnošću“.
„Puno je veći uticaj takvih oblika promocije od plaćenih oglasa. Više vjerujemo iskustvima i ocjenama ljudi sa kojima se možemo poistovjetiti nego oglašivačima. Ocjene i komentari su izuzetno važni za savremenu promociju u turizmu, a savremeni digitalni alati nam omogućuju da se oni lako kreiraju i dijele, baš kao i multimedijalni sadržaji“, objašnjava Peštek.
Svaki PR je dobar
I Goran Rihelj, turistički konzultant s portala HrTurizam, konstatira kako je „svaki besplatan PR i dobar PR, jer što se više pozitivno piše to se neka turistička destinacija bolje brandira i pozicionira“.
„No ako se strateški bavimo razvojem turizma, a pogotovo turističkih destinacija, onda nam mora biti važno što se, kada i tko piše te u kojem kontekstu. Znamo da se brand gradi godinama i uz puno ulaganja, a može se srušiti u sekundi. Pogotovo danas kada je veliki šum u komunikaciji te se je teško diversificirati, dobiti pažnju i istaknuti se među masom“, ukazuje Rihelj.
Podsjeća i kako su u Hrvatskoj, do prije nekoliko godina, mogli samo maštati da će se besplatno spominjati na raznim, globalno poznatim i utjecajnim portalima, magazinima, TV postajama. Danas je Hrvatska u trendu, mnogi pišu o njoj, no pitanje je koliko je to iskorišteno, tj. kapitalizirano.
„Trendovi se mijenjaju i nitko ne može biti vječno u trendu, a Hrvatska će ovu laskavu titulu imati još dvije-tri godine, dok će se pojaviti neke druge destinacije u usponu. Također, sam motiv putovanja je upoznati novi način i kulturu življenja, te upravo autentičnost najvažniji turistički proizvod. Glavno je pitanje koju smo priču ispričali i kako nas turisti percipiraju kroz par godina što smo u fokusu globalnih medija“, objašnjava Rihelj.
Važno da je priča privlačna, motivirajuća i objektivna
Žgomba je, pak, uvjeren da turistički radnici uspijevaju ispuniti očekivanja stranih gostiju. Pogotovo zbog činjenice da je sve više onih koji dolaze u turistički sektor iz drugih branši te turizam vide i promišljaju na zaista originalan i sadržajan način. Turističke radnike to ohrabruje i osnažuje, kako kaže, te nastoje iz dana u dan biti drugačiji.
„Različitosti sežu od butik hotela, restorana sa maštovitim jelovnicima, po mjeri i očekivanjima gostiju posebno skrojenih eno-gastro ili pak kulturnih događanja ili pak avanturističkih programa. To ujedno i ukazuje da u ponudi hrvatskog turizma dolazi do postupne, ali istodobno sve osjetnije smjene i ulaska novih generacija, koje donose novu strast, svježinu i želju za eksperimentiranjem“, ukazuje Žgomba.
Na kraju, ukazuje Peštek, nije važno tko kreira priču o prirodnim ljepotama i turističkim potencijalima jedne države – stranci ili domaći ljudi. Važno je, kaže, da je priča privlačna, motivirajuća i objektivna.
„Stoga trebamo koristiti sve izvore i sve adekvatne metode komunikacije kako bismo priču o potencijalima prenijeli ciljnim grupama. Komunikacija je planska, dvosmjerna aktivnost i njome treba upravljati, kao i destinacijom“, zaključno poručuje.
