Takvo iskustvo Amerikanci su već doživjeli u Vijetnamu. 20. marta 2013. godine navršilo se 10 godina od kada je počela invazija na Irak: avantura, koje se nijedan Amerikanac danas rado ne sjeća.
I danas, 10 godina nakon bombardovanja i dolaska američkih trupa na tlo Iraka, Amerika se još uvijek pita kako se sve moglo odvijati tako krivo i užasno? Da li su američki generali i političari iz toga nešto naučili?
Mnogi kritičari i danas govore da je to bila „najteža strateška greška“ američke vojske tokom više decenija. U međuvremenu bivši predsjednik George W. Bush, ministar odbrane Donald Rumsfeld kao i njihovi konzervativni savjetnici u Bijeloj kući važe za krivce za taj debakl. Američki predsjednik Barack Obama – koji je svojedobno bio jedan od rijetkih protivnika oružane intervencije u Iraku – i danas ističe da je taj nesretni rat nanio ogromnu štetu ugledu Sjedinjenih Američkih Država u svijetu.
Američki vojnici na iračkom tluKvazi-demokratija
„Prva i najvažnija pouka rata u Iraku glasi da mi tamo nismo pobijedili…“, piše ugledni američki list „Foreign Policy“ i s tim u vezi navodi glavne argumente: oružje za masovno uništavanje kojim je navodno raspolagao irački diktator Saddam Hussein, nije postojalo. Promjena režima, kao jedan od postulatnih ciljeva, u najboljem slučaju dostignuta je samo polovično. Današnje odnose u Bagdadu eksperti označavaju više kao „kvazi-demokratiju“. Da stvar bude gora: „razaranje Iraka je ojačalo pozicije Irana u Perzijskom zaljevu – što Sjedinjene Američke Države zasigurno nisu htjele“, navodi jedan od eksperata Stephen Walt. Prema njegovim riječima, rezultati rata u Iraku su bili znatno lošiji od onoga što je obećavao George W. Bush.
Inače, za Amerikance je sve dobro počelo: za samo 21 dan američke trupe su zauzele Bagdad. No, stvarna dilema se pojavila tek nakon uspješne invazije. Umjesto najavljenog procesa demokratije, zemlja je sve više tonula u terorizam i nasilje. Umjesto nacionalnog pomirenja, došlo je do rata između šita i sunita – i uvijek su meta bile Sjedinjene Američke Države. Još jednom se pokazalo: pobijediti neprijateljsku vojsku je jedno, ali držati neku zemlju u okupaciji, sasvim je nešto drugo. Pojedini eksperti, kao Stefen Biddle, navode da je moglo biti još i gore. Prema njegovim riječima, „odlazak američke vojske iz Iraka je bio bolji od scenarija genocidnog rata, koji bi se proširio i preko granica regiona“.
Irak: 04. april 2003. godineBitka za ljude
Za američku vojsku debakl u Iraku je važna spoznaja za vođenje modernih ratova. U Vijetnamu se vodio gerilski rat, koji je Sjedinjene Američke Države prisilio da pokleknu. U Iraku je to bio terorizam pobunjenika. Nisu trupe Saddama Husseina bile najveći protivnici, nego atentatori-samoubice. Nije dovoljno samo pobijediti neprijateljsku vojsku, nego je u sve trebalo uključiti narod. Bivši američki general David Petraeus još jednom je opisao strategiju koja je bila prijeko potrebna: zaštiti narod od napada i nasilja i oživjeti infrastrukturu i ekonomiju. Prema njegovim riječima, „odlučujuća bitka u operacijama u Iraku i Afganistanu bila je bitka za ljude“.
