Pandemija koronavirusa promijenila je u proteklih jedanaest mjeseci puno toga u životu običnog čovjeka. Bijeljinci s kojima smo razgovarali najviše osjećaju strah i neizvjesnost za vlastito i zdravlje članova porodice.
Također, pojačan je strah kada je u pitanju egzistencija, zbog mogućeg gubitka posla. Građani među prioritete stavljaju i nemogućnost održavanja bliskih odnosa, kao što su druženja, kućne posjete, izlasci u restorane i kafane, veća porodična slavlja i okupljanja. Sve je to sada svedeno na minimum.
Poštovati karantin
Mila Stanojević, historičaričarka, zaposlena u Muzeju Semberije, kaže da nju najviše pogađa što ne može češće posjetiti djecu koja žive u inozemstvu.
– Moram poštovati karantin pet ili petnaest dana, a to je teško uskladiti s obavezama na poslu. To me najviše pogađa, što ne mogu svoju djecu i unuke češće viđati, niti oni mogu češće doći u Bijeljinu. Komunikacija je ograničena. Strah i strepnja za zdravlje postoje, jer je šezdeset peta godina života na pragu. Teško mi pada i to što nema učeničkih posjeta našem muzeju. Škole šalju ograničen broj, po nekih desetak učenika. Nedostaju mi djeca u muzeju i to djeluje pomalo deprimirajuće. Ne možemo se opustiti, zaziremo od bliskih kontakata. Druženje i energija neposrednosti nam nedostaju – rekla nam je Mila Stanojević.
Penzioner Radomir Jovičić kazao je da se život potpuno promijenio, da nema druženja.
– Slavska okupljanja su se prepolovila, ekonomija ide u rikverc. Svaka druga radnja u centru grada je zatvorena. Mi penzioneri smo potpuno zaboravljeni – istakao je Radomir Jovičić.
Zoran Đurić žali što nema više sijela i posijela, nema većih okupljanja ljudi.
– Radim na ulici, prodajem kalendare. Poštujem epidemiološke mjere, čuvam se. Puno ljudi je ostalo bez posla – dodao je Đurić.
– Možeš se Bogu pomoliti i čekati. Mi smo, taksisti, nagrabusili. Sve je više nego prepolovljeno, što se našeg posla tiče. Ekonomija pada iz dana u dan. Obaveze moramo plaćati redovno. Ne znam šta će biti dalje – kazao je Žuža.
