Na kraju jednog polja stajaše Ljubav i Samoća i promatraše zaljubljeni par. Samoća reče Ljubavi: Kladim se, da ću ih rastaviti. Ljubav uzvrati: Sačekaj samo malo! Daj mi šansu da provjerim samo jednu stvar kod njih, a poslije toga možeš da odeš kod njih koliko god hoćeš puta.
Samoća se složi sa tim. A Ljubav se približi zaljubljenima, dodirnu ih, pogleda ih u oči i spazi u njima sjaj.
Vrati se nazad i reče Samoći: Hajde, sada je red na tebe! Ne, – odgovori Samoća – Sada ništa ne mogu da napravim, sada su njihova srca ispunjena Ljubavlju. Doći ću malo kasnije.
Proteče neko vrijeme i Samoća navrati pokraj kuće onog zaljubljenog para i vidje mladog oca i mladu majku sa novorođenom bebom. Samoća se bila nadala, da će ih do tada napustiti ljubav i nestrpljivo iščekujući, prekorači preko njihovog praga. No pogledavši im u oči, ona vidje samo Zahvalnost.
Okrenu se nazad i reče: Doći ću kasnije…
Proteče još dosta vremena i Samoća se pojavi ponovo pred njihovim vratima i začu dječju vrisku. Otac se tek vratio sa posla umoran, a majka je uspavljivala djecu. Samoća se opet ponada, da će ovog puta moći da ih rastavi, jer kako reče: ”Prošlo je toliko vremena i Ljubav i Zahvalnost bi dosad već trebali napustiti njihova srca.” No pogledavši im u oči, ona sada spazi u njima Poštovanje i Razumijevanje.
Doći ću kasnije, reče i ovog puta i okrenu se i ode.
Proteče opet mnogo vremena. I Samoća se, po običaju, još jednom pojavi pred domom zaljubljenih. Primijeti sada da su im djeca već bila porasla. Sijedi otac je nešto objašnjavao sinovima, a majka je pripremala večeru u kuhinji. Zagledavši im se u oči, Samoća se još jednom razočara, vidjevši ovaj put u njima Povjerenje.
Proteče najviše vremena od tada. I Samoća još jednom svrati u isti dom. Zapazila je sada da unučad odlaze od kuće, a da kraj kamina ostade sjediti rastužena i onemoćala starica.
Samoća je pogleda i slavodobitno reče: To je to, došao je konačno i moj trenutak! Htjede zatim da joj pogleda u oči i da se uvjeri, no istog trena starica ustade i izađe iz kuće. Samoća krenu za njom. Uskoro, nekada mlada djevojka, a sada stara žena, stiže do groblja i sjede pored jednog groba. Bješe to grob njenog supruga.
Izgleda, da sam ipak zakasnila – reče Samoća. – Vrijeme je dovršilo ono što je bio moj zadatak. Tek tada se Samoća zagleda u rasplakane oči starice, i u njima vidje po prvi put USPOMENU: Uspomenu na Ljubav, Zahvalnost, Poštovanje, Razumijevanje i Povjerenje.
