Oj, Omere, moj dilbere !
Na portalu Poskok.info pročitah članak iz pera Omera Čevre: Zbunjeni Srbi i četnici, bosanskohercegovački malograđani! – te rekoh sebi “skoči, pa reci hop“.
Oj, Omere, moj dilbere bila je pjesma često pjevana, koja je uvijek mogla da razgali naše dobre ili napaćene duše. Rado bih te nazvao i Omere, moj jarane, ali si ti mlađani i bilo bi mi jako nezgodno da te tako i nazovem, radi naših razlika u godinama života.
Međutim, ovaj naslov članka i njegov sadržaj, jako inspirativno i rekao bih osjećajno je uticao kao povod ovoga moga pisanja. Odmah ti priznajem, da mi nije namjera da ulazim s tobom u bilo kakvu polemiku, jer se apsolutno slažem sa svim napisanim činjenicama, ali mi je želja da neke pojmove detaljnije istaknem i odgonetim neke nedoumice ili umanjena saznanja kod čitalaca.
Danas nema više idola, ideala i nažalost dovoljnih ljudskih i moralnih vrijednosti u društvu i posebno u vlasti, tako da se sve mora posmatrati današnjom realnošću i kakva nam se budućnost nagovještava.
Pisati ili govoriti o bosansko-hercegovačkim Srbima, u našim neprilikama, sa maglovitim činjenicama, delikatna je, veoma teška i složena materija. Zašto?
Sudionici smo i svjedoci, da su se u našem raspamećenom društvu i u našim institucijama vlasti, apsolutno izjednačile zasluge ili neprijateljska djelovanja, partizana, četnika, ustaša i inih kvislinga. Agresori na našu Bosnu i Hercegovinu, kao i njeni branioci su se sasvim izjednačili i pomješali, te da ironija života bude još veća i određene beneficije i primanja su im obezbjeđena. U ovakvim okolnostima i nepodnošljivom ambijentu življenja, veoma je teško definisati i razlučiti i bosansko-hercegovačke Srbe i razumjeti i njihovu zbunjenost.
Dobro to Omer piše: „Teško mi je ovo sebi priznati, i možda čak griješim u svojim tvrdanjama, jer, možda taj skup zaista ne predstavlja većinsko razmišljanje bosanskohercegovačkih Srba, međutim …”
Istina je prava da to nisu razmišljanja normalnih i pravih bosansko–hercegovačkih Srba i upravo je nedoumica koju treba jasno razlučiti za ava vremena i svakome ispričati priču o definiciji pravih i normalnih Srba u Bosni i Hercegovini. Pravi Srbi zaista vole svoju jedinu domovinu BiH u kojoj su i rođeni, zajednički živjeli sa svojim komšijama i susjedima, poštovali i uvažavali sve naše različitosti u nacionalnim i vjerskim sadržajima i ponašanjima. Ovi Srbi nisu skloni nikada bili velikosrpskoj ideologiji i njihovim agresorskim nakanama, ma od koga dolazilo, niti su sudionici i pristaše ovdašnje sumanute “dodikovštine“. Zato su oni i normalni Srbi, a nikako “rezervni“ Srbi kakvih ih promovišu velikosrpski vjerski vjerodostojnici, sa Vladikom na čelu i SPC u Bosni i Hercegovini. ”Ako laže koza, ne laže rog“ što bi rekao naš narod, za primjer je svakako situacija u Mostaru, sa prodorom “dodikovštine“ pod plaštom vjerskih službenika SPC.
Dakle, nisu se libili da atakuju i ignorišu mnoge normalne Srbe u gradu Mostaru, koji se nisu povlačili na Pale ili slične destinacije. Pored postojeće SPKD “Prosvjeta“, koja je istina u ratnim i poslije ratnim okolnostima odigrala veliku i značajnu ulogu, upravo za sve povratnike i građane srpske nacionalnosti, formirali su svoju “Prosvjetu “ po paljanskome receptu i odlikovanjima i priznanjima koje su svojevremeno ukazivali svome i Haškom psihijatru, koji ih je zaista liječio od njihovoga ludila, genocidnih nakana i velikosrpskih zabluda.
Dakle, sve ovo što je realno i što neposredno sagledavam u sadašnjem mome gradu Mostaru, kojega nisam napuštao i u teškim vremenima, djelovanja i agresorskih nakana i drugoga “čimbenika“ sa zapada, moguće je biti jasno svim čitaocima i gledaocima raznih TV emisija.
Sadašnje mostarske, ali ustaške ulice, sa ustaškom ikonografijom i njihovim pjesmama, Thomsonovih sljedbenika, je pravi odraz stanja i neprilika ovoga grada.
Dakle, ništa nije zasmetalo Dodiku i njegovom stadu, da se spajdaši sa HDZ-om i Draganovom pogubnom ratnom doktrinom, da se stalno tapšu, ne znajući ko je vojvoda a ko serdar, i da zažele “ vječnu i dugovječnu “genocidnu tvorevinu Srba i Hrvata, zvala se Republika Srpska ili Herceg – Bosna. Pišem i razmišljam iz voljenoga i lijepoga grada Mostara, grada heroja u preddejtonskoj udvojenoj agresorskoj kanonadi “prijateljskih poruka i ponuda“ posebno našim komšijama Bošnjacima, da biraju zemlju koju će isto tako voljeti, kao svoju, jer je ova postala pretjesna kao plodno tlo velikosrpskoga i velikohrvatskoga nacionalizma, te su se i morali “dobrovoljno“ iseliti.
Buduće generacije i generacije, ubiraće plodove ovoga kanceroznoga sjemena, upravo zahvaljujući bivšim Voždovima i Poglavnicima, te sadašnjim “dodikovcima“ i “čovićevcima“.
Eto, tako je to, moj Omere dilbere, a naša bosansko-hercegovačka pjesma će biti nepresušna i naše vječito nadahnuće.
S poštovanjem,
Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el.
Mostar, septembar 2013 god.
