Na dan našeg vjenčanja, kad je kolona automobila prošla sedmi zavoj na cesti prema maloj crkvi iznad Fužina, Ivan mi je odjednom rekao:
„Razmazala ti se šminka.”
Instinktivno sam podigla ruku prema licu.
„Gdje?”
„Kod usana. Nemoj dirati prstima. I puder ti se malo skupio.”
„Nemam ogledalo.”
„Izađi i pogledaj se u retrovizor.”
Podigla sam rub vjenčanice i izašla iz automobila.
Čula sam samo kratko:
„Klik.”
Okrenula sam se.
Brava se zaključala.
Ivanova ruka upravo se maknula s unutarnje kvake.
Kroz staklo sam vidjela da nešto govori, ali nisam čula ni riječ.
Onda je automobil krenuo.
Za njim drugi.
Pa treći.
Cijela svadbena kolona prošla je pokraj mene i nestala iza zavoja.
„Ivane!”
Magla se dizala između stabala.
Crvena stražnja svjetla postajala su sve manja dok ih bjelina nije potpuno progutala.
Izvadila sam mobitel.
Nazvala sam ga.
Zvono.
Drugo.
Treće.
Peto.
Prekinuo je.
Nekoliko sekundi poslije stigla je poruka:
„Idi ravno 999 koraka. Vidjet ćeš crkvu.”
Zurila sam u ekran.
Ivan je vrlo dobro znao da se užasno snalazim na nepoznatim mjestima.
Čak me zbog toga zadirkivao.
Nazvala sam ponovno.
Nakon nekoliko pokušaja netko se javio.
„Halo?”
Lucija.
Ivanova bivša djevojka.
I moja kuma.
Točnije, žena za koju je Ivan inzistirao da bude među mojim djeverušama jer su „odavno riješili prošlost”.
„Gdje je Ivan?”
„Zauzet je.”
U pozadini su se čuli glazba, smijeh i zveckanje čaša.
Moje vjenčanje već je počinjalo bez mene.
„Daj mi ga.”
Lucija se nasmijala.
„Požuri. Ako zakasniš, još ću se ja udati umjesto tebe.”
Zvučalo je kao šala.
Ali glas joj nije bio šaljiv.
„Daj mi Ivana.”
Povisila sam glas.
Veza se prekinula.
Odmah zatim stigla je njezina poruka.
„Ja ću zasad uskočiti umjesto tebe. Ne moraš zahvaljivati.”
I fotografija.
Lucija je stajala uz Ivana.
U rukama je držala moj buket.
Glavu je nagnula prema njegovu ramenu.
Ivan je gledao u nju.
Stajali su toliko blizu da nitko tko ih ne poznaje ne bi pomislio da su bivši.
Počela sam hodati.
Vjenčanica mi se vukla po mokrom asfaltu.
Nisam znala jesam li krenula prema crkvi ili dublje u šumu.
Onda je stigao video.
Voditelj programa stajao je pred Ivanom i Lucijom s mikrofonom.
„Kad ste već toliko usklađeni, jedan poljubac za publiku!”
Ljudi su se smijali.
Lucija se okrenula i poljubila Ivana u obraz, tik uz usne.
Ivan se najprije ukočio.
Onda se nasmijao.
Netko je povikao:
„Ovo dvoje izgleda više kao mladenci!”
Pljesak.
Zvižduci.
Smijeh.
Stala sam nasred ceste.
Kiša je počela sipiti kroz maglu.
I prvi put tog dana nisam razmišljala kako pronaći crkvu.
Razmišljala sam samo:
Ako vam je toliko zabavno glumiti mladence, onda se vjenčajte.
Okrenula sam se.
Nisam napravila ni deset koraka kad mi je zazvonio telefon.
Nije bio Ivan.
Bio je vlasnik restorana u kojem smo trebali imati svadbu.
„Gospođice Marinić, samo da provjerim nešto. Gospodin Kovač nam je jutros rekao da će se možda promijeniti redoslijed programa ako vi zakasnite. Je li to vaš dogovor?”
Zastala sam.
„Kakav redoslijed?”
Nastala je neugodna tišina.
„Rekao je da se ništa ne zaustavlja zbog vašeg kašnjenja.”
Tada sam shvatila da ono na cesti nije bila spontana šala.
Ivan je unaprijed znao da ću ostati iza kolone.
„Da, gospodine,” rekla sam, a glas mi je bio neobično miran, hladan poput kiše koja mi je sada već natapala svilu na ramenima. „To je doista bio dogovor. Ali imam jednu hitnu izmjenu.”
Vlasnik je zastao. „Slušam vas.”
„Budući da je kompletna svadba, uključujući salu, bend i jelovnik, unaprijed plaćena s mog bankovnog računa, ovim putem povlačim autorizaciju. Zaustavite posluživanje. Otkažite švedski stol. Sklonite boce s vinom. Od ovog trenutka, tko god želi piti ili jesti, neka naruči s vašeg redovnog menija i plati vlastitim novcem.”
„Ali… gospođice, tu je sto pedeset ljudi. Gospodin Kovač je upravo naručio šampanjac za sve…”
„Onda mu ga naplatite gotovinom,” prekinula sam ga. „Ugodan ostatak dana.”
Spustila sam slušalicu. Magla je postajala sve gušća, ali u mojoj glavi nikada nije bilo bistrije. Ivanova „šala” nije bila test mog snalaženja u prostoru. Bio je to javni test moje pokornosti. Htio je vidjeti hoću li ponizno prehodati tih tisuću koraka u blatu, ući u crkvu pognute glave i dopustiti mu da pred svima ispadne frajer koji „drži konce u rukama”, dok se njegova bivša djevojka smješka s mojim buketom.
Sagnula sam se, otkopčala bijele štikle i ostavila ih nasred mokre ceste. Bosa sam se okrenula i krenula u suprotnom smjeru. Ne prema crkvi. Prema glavnoj cesti za Rijeku.
Nakon dvadesetak minuta hoda, pored mene se zaustavio stari, terenski džip lokalnog šumara. Čovjek je šokirano gledao u mene – blatnjavu, mokru mladenku s razmazanom šminkom i mobitelom u ruci. „Isuse Bože, djevojko, trebate li prijevoz do crkve u Fužinama?” upitao je, otvarajući suvozačka vrata. Nasmiješila sam se, sklanjajući mokru kosu s lica. „Ne. Trebam prijevoz do prve željezničke stanice.”
Mobitel je počeo zvoniti točno u trenutku kad sam sjela u topli vlak. Prvo je zvao Ivan. Devet puta zaredom. Zatim Lucija. Onda njegova majka. Nisam se javljala. Zatim su krenule poruke.
Ivan (15:42): „Gdje si ti?! Zašto nam konobari odnose pršut i sir sa stolova?!” Ivan (15:45): „Jesi li ti normalna?! Vlasnik restorana mi je upravo donio račun za šampanjac na 800 eura i traži moju karticu! Ljudi nas gledaju!” Lucija (15:48): „Pretjerala si. Ovo je trebala biti samo fora da vidimo kako ćeš reagirati kad dođeš u dvoranu. Ivan je bijesan, a moj tata je morao platiti rundu pića za naš stol.” Ivan (15:52): „Vraćaj se ovamo odmah i plati ovo! Neću se sramotiti pred rodbinom!”
Sjedila sam u praznom kupeu, slušajući ravnomjerno udaranje kotača o tračnice. Izvadila sam zaručnički prsten, pažljivo ga obrisala papirnatom maramicom i spustila ga na stolić pored prozora. Zatim sam otvorila grupni razgovor u kojem su bili Ivan i Lucija i otipkala svoj posljednji odgovor:
„Rekao si da se redoslijed programa ne zaustavlja zbog mog kašnjenja. Pa sam odlučila uopće ne doći. Savršeno ste usklađeni, buket je već kod nje, a pozornica je vaša. Ali od danas, svoje predstave financirate sami. Sretno.”
Pritisnula sam blokiraj na oba broja. Zatim sam blokirala njegovu majku i ugasila mobitel. Naslonila sam glavu na hladno staklo i, dok je vlak zamicao daleko od Gorskog kotara i čovjeka koji me nikada nije cijenio, prvi put tog dana iskreno i duboko odahnula.
